U doba komunizma niko u Starčevu baš nije spominjao Ognjenu Mariju kao zštitnicu sela, a niti kao službenu seosku slavu. Ipak je Ognjena Marija crkvena svetica i nije joj bilo pristupa me|u komunističku upravu sela. Kako bi zadovoljili potrebu za slavljem tj. rečeno narodnim jezikom “vuk sit i koze na broju“, to se nazvalo “socijalistička slava“ i sve je bilo na svom mestu. Uporište za to vlasti su našle kao znak sećanja na pogubljene simpatizere Komunističke partije u doba Drugog svetskog rata, a spomen ploča na njih bila je istaknuta na pročelju Mesnog odbora s datumom 30. jul.
Uspostavljanjem demokratije ustanovljen je zvanični naziv slave Mesne zajednice Starčevo - Ognjena Marija.
Narodno verovanje kaže da Ognjena Marija pali i kažnjava ognjem i da je grmljavina na ovaj sveti dan loš znak. To može značiti da je pred nama teška i sušna godina, a stariji tvrde da su ovakve situacije ukazivala na bolest i siromaštvo. Me|u pravoslavcima, a i me|u katolicima, Ognjena Marija (koja, inače, u narodnoj tradiciji slovi kao sestra Gromovnika Ilije i Svetog Pantelije) izaziva posebno strahopoštovanje. Toga dana (30. jula po novom, odnosno 17. po starom kalendaru) niko ne radi jer se smatra da je toga dana svaki posao netaličan i grešan, da svako ko toga dana prekrši volju božju, ne može očekivati milost njegovu.
No, da se vratimo samom slavlju. S obzirom da se žetva završila, ljudi su imali i razloga za slviti, a kako je to bilo malo ću vas podsetiti. Preko dana obično su se održavali neki od sportskih susreta, neizbežno fudbal, a tako|e i konjičke trke. Prodavci raznih ukrasnih predmeta došli su na svoje. Štandove su postavili uzduž ulice ispred Doma kulture i ispred Mesne zajednice i mamili šetače svojom robom. Pored štandova s bižuterijom bilo je još prodavaca sladoleda, bezalkoholnog pića i raznih slatkiša, a vrteo se tu i koji rulet ili je bila postavljena neka igra na sreću kao bacanje karika na boce i sl. Neizbežan je bio i ringišpil za velike i male kojeg je držao poznati Mija sa svojom Micom, a koji se na kraju i stalno stacionirao u Starčevu. Dok je Mija radio oko ringišpila, Mica je prodavala lutriju tj. plave koverte u kojima je bila različita bižuterija, a ujedno je i držala streljanu na kojoj se ga|alo iz vazdušne puške ili u metu ili u držač o koji je bila obešena neka igračka ili zataknuta ruža napravljena od krep papira. Mladići, kako bi pokazali svoje umeće najčešće ga|ali u ruže, pa kad bi je pogodili, tu osvojenu ružu poklanjali bi curama. Nakon nekoliko krugova korzoa (šetnje) mladi su obično završili na igranci u Maloj sali Doma kulture. Devojke obavezno u pratnji svojih mama, koje su budno pratile da se ne bi koja devojka izgubila negde s nekim mladićem. Za starije je obično bila organizirana veče radio pevača tj. zabavno muzičko veče u Domu kulture gde su gostovali tada poznata imena estrade. Nakon programa većina bi završila ili u kafani “Opatija“ ili nekom od šatora gde je obično treštala narodna muzika. I tako se slavilo dva dana.
Nakon slavlja svako je pokupio svoje, ljudi su se vratili uobičajenom poslu i čekali novu slavu koja se približavala.
Nadam se da će vam i ovogodišnje slave biti vesele uz bogati program, te da će, sada već po tradiciji trajati puno duže nego nekada.
Vinko Rukavin