U to vreme se vrlo značajno povećava njihovo učešće u političkom i privrednom životu zemlje. One su masovno glasale na izborima za savezne, republičke, pokrajinske i lokalne organe vlasti, a istovremeno su i birane na različite važne političke funkcije, te se uključivale u aktivnosti vezane uz privredni razvoj i napredak nove države. Još tokom Narodnooslobodilačke borbe (NOB), a i kasnije u doba posleratne obnove, patrijarhalne predstave o položaju žena u društvu su prepoznavane kao nazadne i pogrešne. Antifašistički front žena (skraćeno AFŽ) je, pak, osnovan, 6. decembra 1942. godine, u Bosanskom Petrovcu, dakle, pre tačno 75 godina. Sledbenice tekovina ovog pokreta tvrde da je to bila najmasovnija ženska organizacija na našim prostorima i šire, koja je na izvanredan način doprinela borbi protiv fašizma, opštoj ravnopravnosti žena i slobodi i emanipaciji jugoslovenskog društva u celini. Svojim velikim udelom u NOB-u žene su izborile legitimitet najveće tekovine revolucije, a to je ravnopravnost.
Gordana Stojaković, novosadska aktivistkinja za ženska prava i istoričarka feminizma, u svom tekstu o Antifašističkom frontu žena Vojvodine ukazuje na to da je AFŽ bila "svojevrsna škola u kojoj su žene naučile da budu aktivne u javnom i političkom životu zemlje". Rad u organizaciji se odvijao pod budnim okom Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i bio je oslonjen na temeljna opredeljenja da su žene ravnopravne s muškarciima u svim oblastima života i rada. Ustavom iz 1946. godine i čitavim setom zakona među kojima su bili i oni koji su štitili položaj majke i deteta, ravnopravnost žena je tada i formalno potvrđena. U najteže doba od 1942. do 1945. osnovni zadaci AFŽ-a su se ticali borbe za oslobođenje zemlje od fašističke okupacije. Žene su pomagale NOB kao učesnice s puškom u ruci, kao ilegalke, kurirke, lekarke, bolničarke i pozadinske radnice. Na oslobođenim teritorijama su organizovale svakodnevni ževot, analfabetske tečajeve, priredbe. U Jugoslaviji je svakako bilo i regionalnih osobenosti u radu ovog ženskog pokreta. Specifičnosti Vojvodine su tako između ostalih bile intenzivne aktivnosti na uključenju žena svih etničkih zajednica, a zatim i veliki obim kolonizacije i otkupa poljoprivrednih proizvoda.
Težište rada je, ističe Stojaković, od 1946. bilo stavljeno na zbrinjavanje dece bez roditelja, ranjenika, invalida, kolonista, starih, na obnovu i izgradnju zemlje, otkup hrane i različite forme društvenih aktivnosti. Žene su se pored angažovanja u političkom životu zemlje u velikom broju uključile u proizvodnju. Kako bi se što više njih kvalifikovalo za zanimanja u industriji organizovana je i edukacija. Obdaništa, jaslice i vrtići su bile institucije koje su brinule o deci i tako su olakšale rad zaposlenim majkama. Sprovedena je i akcija upisivanja žena u seljačke radne zadruge. Od 1948. do 1950. godine članice AFŽ-a su svojim radom podržale Petogodišnji plan. Obnova zemlje, industrijalizacija i “uvođenje žena u privredu“ su bili glavni zadaci. Žene su 1948. takođe masovno podržale stav Tita i rukovostva KPJ protiv Rezolucije Informbiroa. U periodu između 1950. i 1953. počinje gašenje organizacije iako se tada kreće s postavljanjem vrlo važnih pitanja koja su se ticala dvostruke opterećenosti žena kao i budućih formi ženskog aktivizma. AFŽ je formalno ukinut na njegovom IV kongresu 1953. godine.
D.M.