All for Joomla All for Webmasters

Dragan Milićev, malinar i uzgajivač rasnih konja: Vrednoća donosi rezultat

08 August 2021
(0 glasova)

            Eksluzivni gost prepoznatljive rubrike tekućeg broja najstarijih novina ovakvog formata u Vojvodini,  “Starčevačkih novina“, je Dragan Milićev, rođen 6. jula 1968. godine u Pančevu, od majke Mirjane i oca Stanimira, uz još mlađeg brata Jovana.

            Od svog postanka živi u Starčevu u kojem je i završio osnovnu školu, a potom u Pančevu i srednju hemijsku. Nakon toga, bio je pica-majstor, pa je radio dve godine u “Petrohemiji“; u sledeće dve bavio se poljoprivredom, da bi se konačno u narednih četvrt veka skrasio u Industriji skroba “Jabuka“, gde je i dan-danas. U poslednjih osam godina malinarstvo mu je dodatni biznis.

            Nekada je igrao košarku i bio talentovani karatista, ali s tim je morao da prekine, jer su se tada treninzi odvijali u Pančevu, što roditelji više nisu mogli da isprate.

            Velika ljubav su mu rasni konji i kasački sport.

            Oženjen je Natašom od 1993. godine, s kojom je na put izveo tri ćerke - Tamaru (27), Aleksandru (25) i Isidoru (21).

            Kako je odrastao mali Dragan?

            - Odrastao sam u “velikom šoru“, to jest u Ulici JNA, koja je slovila za autentično paorsko naselje, pa su u to vreme postojala brojna jata gusaka ispred kuća, kao i krava po ritu, a i mi smo imali mnogo raznih domaćih životinja. Pored toga i obrade zemlje, otac Tića je bio zaposlen u “Trgoproduktu“, dok je majka ceo radni vek provela u “Tesli“, odakle su se i penzionisali. Za razliku od brata, koji je bio pomalo nestašan, ja sam uvek bio mirniji; izbegavao sam sukobe, što i danas radim, jer smatram da se ništa ne može rešiti silom već isključivo razgovorom. U tom najranijem detinjstvu uglavnom su mi društo činili vršnjaci s kojima sam se družio i kasnije u školi - Zoran Korba, Dragan Aća i Đorđe Đurišić. Poput svih dečaka u ono vreme, najčešće smo igrali klikere, što na rošu, što na rentu, a ja sam bio među najboljima. Bilo je popularno i pecanje, pa smo jednom tako nas četvorica izlagali roditelje da idemo na neku drugu stranu, a otišli smo na obližnji kanal poznatiji kao “levak“. Naravno, roditelji su nas lako našli i žestoko poterali kući dudovim prutovima. Bilo je tu još svega i svačega, a pamtim kako sam jedanput pobegao iz zabavišta, jer su moji klali svinje, što nikako nisam smeo da propustim.

            Škola...

            - Niže razrede pohađao sam u “donjoj školi“, a učila me je Milijana Madić. Kao učenik uvek sam bio odgovoran prema obavezama, iako ne najbolji, ali sam uvek spadao u odlične đake ili makar u jake “vrlodobraše“, bez obzira na to što je ponekad dolazilo do padanja koncentracije. U višim razredima se nastavilo u sličnom ritmu, a po strogoći se dobro sećam nastavnika Pere, Vlaste, Boška, Livije... I dalje sam bio nerazdvojan sa pomenutom četvorkom komšija, što se nastavilo i tokom izlaženja. Međutim, otada je život polako svakog od nas počeo da da nosi na druge strane i u neko novo okruženje, a ja sam se recimo najviše družio s Mišom Apostolovićem, s kojim sam se na kraju i okumio.

            Osamostaljivanje...

            - Uvek sam bio vredan, pa sam još kao srednjoškolac noću radio u piceriji i to onoj prvotovrenoj u Starčevu pod nazivom “Trojka“, koju je držao moj brat iz grada. Bio sam pica-majstor i preznojavao se pokraj furune svake večeri četiri-pet godina. Od plate sam kupovao koncentrat i tovio piliće. Pritom sam prodavao i male roze karanfile, koje je moja baba Draga je gajila, brala i uvezivala, pa smo delili zaradu. Tako sam od sopstveni para već sa 19 godina kupio svoj prvi auto.

            Porodica...

            - Oženio sam se relativno rano, a suprugu Natašu upoznao sam u nekadašnjem kafiću “Rim“ u Grobljanskoj ulici (danas Kestenova, prim. red.). Može se reći da je to bila ljubav na prvi pogled i uzeli smo se nakon godinu dana  zabavljanja, što je, po meni, dovoljno dug period da upoznaš osobu i otkriješ da li je dovoljno dobra da s njom provedeš život. Tako je i bilo - nimalo nisam pogrešio, jer dve funkcioniše skladno, pa za sve ove godine nikad nismo došli u situaciju da jedno drugo uputimo ružnu reč. To je za nas jednostavno nezamislivo, možda i zato jer nosimo slično raditeljsko vaspitanje. Uz veliko zalaganje uspeli smo i u sličnom duhu vaspitamo i odškolujemo tri ćerke: Tamara je završila školu za zaštitu životne sredine, ali već tri godine živi i radi neki drugi posao u Americi; Aleksandra je diplomirala na master-studijama hidrogeologije i zaposlena je u jednoj švajcarskoj firmi na Novom Beogradu, a Isidora je student ekonomije. Pored toga, živimo na istoj adresi, ali u različitim kućama, sa roditeljima i burazerom, koji takođe ima tri ćerke. Sve u svemu, lepo funkcionišemo i ne prođe dan da svi zajedno ne popijemo kafu.

            Posao...

            - U “Petrohemiji“ sam dve godine bio u grupi onih koji su radili na određeno vreme, ali su nas za vreme sankcija poslali kući, uz obećanje da će nas vratiti čim se stvore uslovi. Međutim, nisu nas zvali, pa sam se kasnije zaposlio u “Skrobari“, u kojoj sam ostao 25 godina, odnosno sve do danas. Prošao sam sva radna mesta, a najduže sam bio potrir i to zato što sam zadobio povredu kičme. To se dogodilo kada sam propao rušeći neku staru kuću. Povredio sam dva pršljena i nakon četiri godine morao sam da se podvrgnem kompleksnoj operaciji. Kasnije sam se vratio u proizvodnju, a sada sam rukovaoc procesnog postrojenja, što mi odgovara jer zavisim samo od sebe i tačno znam šta je moj posao.

            Malinarstvo...

            - Supruga i ja uzgajamo maline blizu osam godina. Glavni motiv za bavljenjem ovom delatnošću bio nam je ekonomski interes, jer malinarstvo donosi najveći profit kada je reč o voćarstvu uopšte. Ta parcela je ranije pripadala roditeljima moje supruge, koji su tamo sadili ratarske kulture, pa kada su prestali da obrađuju zemlju, odlučili smo da nam ovo bude dodatno zanimanje, jer trebalo je da odškolujemo troje dece. I nismo pogrešili, jer je računica takva da se na istoj parceli na kukuruzu zaradi sto evra, dok “crveno zlato“ donese bar hiljadu, iako je činjenica da je neuporedivo više posla u odnosu na ratarstvo, pa i na druge vrste voćarstva. Inače, proizvode plasiramo velikim poslastičarnicama i u nekoliko piljara, a dolazi nam i mnogo ljudi pojedinačno, na kućni prag. Uredno smo registrovani kao gazdinstvo i posedujemo prostorije uređene po svim standardima. Veoma je bitno to što vodimo računa o higijeni, pa mušterijama uliva poverenje kada im robu dostavljamo u pet-ambalaži sa etiketom i brojem telefona. Sve u svemu, ima mnogo posla, ali se i solidno zaradi, a možda i najvrednije mi je to što je ovo istinski otklon od užurbane svakodnevice. Pritom, u pitanju je ostvarenje vizije u koju na početku niko nije verovao, ali kada si u nešto apsolutno siguran i kontinuirano ulažeš ogroman trud, rezultat mora da dođe.

            Konji...

            - Već nekih petnaestak godina se bavim tim sportom i to najpre hobistički, a vremenom sve ozbiljnije, da bih sada “pucao“  na najveće plasmane. Međutim, to je skup sport, koji je pritom u debelom rasulu i samo guta novac, pa se sve svodi na puko preživljavanje. Momentalno imam, zajedno s Jovanom Erdeljancem, četvorodišnje kasačko grlo Makron Jid. Reč je o veoma kvalitetnom konju koji je već bio šampion za grla od dve godine i od ukupno sedam startova ima šest plasmana - tri prva mesta, jedno treće i dva četvrta. Inače, on može da se takmiči do 13-14 godina, a sada ga očekuje najvažnija trka - Veliki derbi. Toliko je dobar i cenjen da smo već mogli da ga prodamo za 10.000 eura, ali o tako nečemu nije bilo ni pomisli, jer se ovde radi o velikoj ljubavi. Međutim, zbog drugih obaveza to se svodi na pet-šest trka godišnje. Kada je reč o starčevačkom kasačkom sprotu, vodimo računa o hipodromu koliko god je to moguće, jer je mnogo huligana koji ga uništavaju. Pored toga, u septembru nas očekuje i tradicionalna kasačka trka, koja će ove godine biti posvećena preminulim članovima kluba  Zdravku, Jovi, Radetu...

            Starčevo, danas?

            - Gotovo sve mi se dopada, ali mi se ne sviđa što Starčevo postaje grad i verovatno će doći trenutak kada ću poželeti da pobegnem. Stoga maštam o nekom izolovanom salašu, a ta želja se naročito pospeši kad ujutro vidim nepregledne kolone vozila...

            Tako govori ovaj vredni Starčevac, a sugrađanima poručuje:

            - Budite vredni i stići ćete na cilj.

J. Filipović

Top
We use cookies to improve our website. By continuing to use this website, you are giving consent to cookies being used. More details…