All for Joomla All for Webmasters

Ljubomir Milanović, penzioner Dođite na naša druženja

13 January 2020
(0 glasova)

Eksluzivni gost prepoznatljive rubrike tekućeg broja “Starčevačkih novina“ je Ljubomir Milanović, rođen 31. decembra 1955. godine u selu Žunjeviće kod Novog Pazara, od majke Tankosave Milice i oca Svetislava, uz još mlađu sestru Ljubicu.

Osnovnu školu završio je rodnom kraju, a sredinom sedmadesetih godina prošlog veka počeo je da navraća u ove krajeve, jer mu je stric živeo u Pančevu.

            Nakon odslužene vojske ovde se u potpunosti preselio. Tada je i počeo da radi u beogradskom preduzeću “Antikor“, gde je proveo nešto više od devet godina. Potom prelazi u “Petrohemiju“, u kojoj je većinu vremena bio zaposlen kao vozač viljuškara, sve do 2015. godine i odlaska u penziju.

            Bio je oženjen sa Jovankom od 1979. godine, koja je nažalost prerano preminula 2006. godine, a iz tog harmoničnog braka LJubomir ima sina Milana i ćerku Bojanu, kaja mu je podarila unuke Luku (14) i Sergeja (8).

 

            Kako je odrastao mali LJuba?

            - Sam početak života protekao mi je u posleratnom siromaštvu, a dodatna nesreća bilo je to što sam rano sam ostao bez majke, kada sam imao četiri i po godine. Ipak, ocu je u podizanju sestre i mene pomagala brojna rodbina, pre svega baba i tetke. Što se tiče zavičaja, mogu reći da je to veoma lep kraj, ali je vladala nemaština i ljudi su jedva preživljavali. To je bio i razlog zbog čega su mnogi razmišljali o odlasku, dok su oni koji su ostajali morali su da rade mukotrpno. I moj otac se, poput drugih, bavio poljoprivredom ili prodajom drva, jer nije bilo drugih prihoda. I mi smo mu odmalena pomagali, pa sam ja, recimo, čuvao stoku, najpre ovce, a kad sam malo poodrastao i goveda. I onda kad te uhvati nevreme moraš da se skrivaš ispod neke debele krošnje, što nije uvek moglo da spreči da ne pokisneš kao miš. Ipak, kao i sva deca, nekako sam nalazio vremena i da se poigram fudbala, klisa, jurnjave po šumi. Srećom, naš kraj je pitom, pa nije bilo vukova ili drugih opasnih životinja. Što se mene tiče, nisam bio neposlušan i pravio probleme, a i sa sestrom sam se oduvek lepo slagao. U to vreme tamo je živeo solidan broj ljudi i u svakoj kući ih je živelo po sedmoro, osmoro. Nažalost, iako se tamo može naći još poneko, i to selo već odavno odumire.

            Školovanje i mladost...

            - Osnovnu školu okončao sam u rodnom kraju i bio solidan učenik, a kasnije, kroz život, završio sam i neke kurseve. Što se tiče provoda za omladinu, i nije bilo nekih naroitih. U to vreme smo  se skupljali oko crkava, kao i na vašarima i poselima.

            Dolazak u Starčevo...

            - Stric mi je već duže živeo u Pančevu, kada sam ga prvi put posetio 1973. godine. Već tada sam shvatio da ovde postoje mnogo bolji uslovi za sticanje egzistencije. Po odsluženju vojske, u septembru naredne godine,  počeo sam sve češće da dolazim, a nakon što sam prezimio u Žunjeviću, i definitvno sam se doselio u ove krajeve. Ubrzo sam se, u svojoj dvadeset prvoj godini, zaposlio u beogradskoj firmi “Antikor“, gde sam radio na farbanju,  izolaciji krova i sličnim poslovima, koji su podrazumevali i mnoge terene. U tom preduzeću ostao sam gotovo deceniju.

            Brak...

            - Neretko sam dolazio u Starčevo i to uglavnom na igranke. I na jednoj takvoj, preko zajedničke drugarice, upoznao sam buduću suprugu. Naše zbližavanje išlo je o postepeno, a čak smo se sreli i na jednom saboru u mom selu, u kojem je ona imala ujčevinu. I tako smo počeli da se zabavljamo, što je 1979. godine u novembru rezultiralo venčanjem. Iznajmili smo stan u Vinogradskoj ulici, u čijem zadnjem delu smo ubrzo počeli da gradimo našu kuću. Uskoro nam se rodila ćerka Bojana, a potom i sin Milan. Živeli smo harmonično i lepo, jer je i supruga radila i to u omoljičkom PIK-u kao knjigovođa. Tako je bilo sve dok se 2006. godine ona, nažalost, nije neizlečivo razbolela od leukemije i za dva meseca preminula.

            Irak, “Petrohemija“...

            - Dok sam radio u “Antikoru“ izvestan period proveo sam i u Iraku - tačno 29 i po meseci. Na taj korak odlučio sam se jer je bilo isplativo, a ja sam hteo nešto da steknem, jer smo baš u to vreme gradili kuću. Nije bilo nimalo lako; radili smo u pravoj pustinji i po velikim vrućinama. Kamp nam se nalazio oko 80 kilometara od Bagdada, prestonice Iraka, koji je u to vreme ratovao sa Iranom, ali mi to nismo ni najmanje osetili. Ipak, gotovo da da smo sve vreme provodili iza žice, koju smo napuštali jedino petkom, kada je tamo slobodan dan, i odlazili do kluba Jugoslovena, kako se to onda zvalo. Nismo imali prilike da vidimo mnogo toga, niti smo se meali sa meštanima. Nakon toga, vratio sam se u našu zemlju i nedugo zatim prešao u “Petrohmiju“. Tamo mi je bilo sasvim solidno; u početku sam bio rukovaoc pakovanja, a kasnije sam završio kurs i dobio sertifikat za unutrašnji transport, pa sam većinu karijere proveo kao vozač -  viljuškarista. Radio sam u kontinuitetu sve do 2015. godine, kada sam uzeo otpremninu i sačekao da prođe sedamnaest meseci kako bih stekao uslov za penziju.

            Penzioneri...

            - Nedugo zatim sam se učlanio u lokalnu organizaciju Saveza invalida rada, a potom sam izabran i u Upravni odbor. Kada se doskorašnji predesedni Žekić razboleo, on je po povratku iz bolnice rekao da ne može da radi ovaj posao. Kako niko nije hteo da se prihvati toga, odlučio sam da se angažujem i u maju sam postao predsednik. Za to vreme mogu da kažem da ima i obaveza, ali i lepih momenata i druženja. Eto, na primer, pravimo igranke u kafani “Kod Terze“ svakog drugog petka, kada se u dobroj atmosferi uvek okupi između pedesetak i sedamdesetak ljudi. Uslovi su prikladni gotovo za svačiji džep: ulaz je 300 dinara, za šta se dobije po jedno piće kafa i, naravno, muzika, a pola od toga pripada vlasniku objekta. Orgaanizujemo i ekskurzije, pa smo, otkad sam preuzeo dužnost bili, recimo, na Kalemegdanu i Avali. Ranije je udruženje radilo nabavku ogreva, što je u nekom momentu zamrlo, ali sada ponovo radimo nda to oživimo. Trenutno tražimo najbolje ponuđače, a od Nove godine počinje upis. Tu je i ugostiteljski objekat, tačnije naš klub. Pored članova, dolaze nam drugi gosti i mladi, a nije teško pogoditi i zašto - najpovoljnije je, jer pivo je recimo sto dinara, što je ubedljivo najeftinije u okolini. Tu se igraju šah i druge društvene igre, a kada su “Dani druženja“ organizujemo takmičenja u remiju, dominama i jambu. Radimo sve po zakonu - imamo dve prijavljene konobarice, izdajemo fiskalne račune, polažemo izveštaje članstvu o prometu... Od zarađenog ulažemo i u obnovu kluba, pa smo tako, pored ostalog, nabavili nove stolice i kupili televizor. S druge strane, ima i problema koje ne možemo sami da rešimo, pa nam je potrebna pomoć sa strane. Primera radi, krov samo što se nije obrušio, pa bi bilo dobro da se pojavi neki sponzor kako bismo ga obnovili. Takođe, već dugo imamo i muke sa parking mestima, toliko da nekad ne možemo ni piće da istovarimo, budući da je od ujutru sve zauzeto. Stoga sam predložio Mesnoj zajednici da obeležimo jedno mesto za naše potrebe, kao i da se proširi parking, pa čekamo na realizaciju.

            Starčevo danas?

            - Ima mnogo pomaka, a naročito bih istakao renoviranu pijacu.

            Tako govori ovaj Starčevac, a sugrađanima poručuje:

            - Pozivam sve ljude dobre volje bez obzira na godine da dođu na naša druženja i uživaju u pozitivnoj atmosferi.

Jordan Filipović

Top
We use cookies to improve our website. By continuing to use this website, you are giving consent to cookies being used. More details…