All for Joomla All for Webmasters

Nikola Lapić, slikar: Budite složni, i bez svađe

06 December 2022
(0 votes)

            Ekskluzivni gost prepoznatljive rubrike tekućeg broja “Starčevačkih novinaֹ“ je Nikola Lapić, rođen 5. jula 1948. godine, od majke Marije i oca Mate, uz sestru Milku i braću Stevana, Đuru i Ivicu.

            On od rođenja živi u Starčevu, u kojem je završio osnovnu školu. Najpre je radio u lokalnom PIK-u, a kasnije je se zaposlio u “Utvi“, gde je proveo narednih skoro 37 godina i ostao praktično do penzije.

            Uporedo s tim, bavio se i zidarijom, pa je učestvovao u izgradnji nebrojeno kuća u Starčevu i okolini.

            Duže od pola veka u braku je sa suprugom Milevom, s kojom je na put izveo dve ćerke - Jasminu (50) i Katu (46), a od starije ima i dve unuke Aleksandru i Tamaru

            Kako je odrastao mali Nikola?

            - Kada sam rođen, stanovali smo preko puta Nadela na takozvanoj “ekonomiji“ na “kopovu“. Tu smo živeli neko vreme, jer je otac radio na tamošnjoj farmi krava, dok nismo prešli u Ulicu Ive Lole Ribara. Bilo je tu svega i svačega lepog za srećno detinjstvo jednog tadašnjeg mališana, ali najviše slobodnog vremena provodio sam kupanju i pecanju na Nadelu. Odatle sam krenuo u školu i uopšte mi nije bilo svejedno kada bi me u povratku u sumrak  “u zasedi“ sačekivao čopor lajavih pasa, koji su pritom bili prilično veliki. Što se vaspitanja tiče, nisam pravio nikakvih problema roditeljima, jer sam uvek bio miran i poslušan.

            Škola...

            - U prvi razred sam krenuo kod učitelja Sove, koji je bio veoma strog, a znao je i da udari, iako kao čovek i pedagog nije bio nimalo loš. Uzgred, nisam mu ni davao nekog povoda za batine, jer sam, kao što rekoh, bio baš-baš miran. U to vreme imao sam i prve kontakte sa slikarstvom, s obzirom na to da sam još tada otkrio talenat prema toj vrsti umetnosti. Naročito kada sam u trećem razredu prešao u Beograd kod najstarijeg brata, koji je već tamo uveliko živeo i bio oženjen, a u to vreme radio je u Titovom kabinetu. To se dogodilo zato što je otac morao da pređe da radi u Jabukovom ritu, a s njim je krenula i majka, pa sam čak i ja neko vreme proveo tamo. U Beogradu sam stanovao kod Botaničke bašte i išao u školu koja se, takođe, zvala “Vuk Karadžić“. U neku ruku sam bio veoma hendikepiran, jer sam prvi put video hemijsku olovku, a ni po čitanju ni pisanju nisam bio ni blizu ostalim školskim drugarima, koji su mi, moram da priznam, veoma pomagali. Ipak, vredno sam učio i na kraju iz stigao u znanju. Tamo sam upoznao jednog školskog drugara koji je lepo crtao i to uglavnom, u ono vreme, popularne kauboje. Tako sam na neki način počeo s njim da se nadmećem, sve dok nisam naučio slično da crtam.

            Mladost...

            - Nakon završene osnovne škole počeo sam da radim u lokalnoj zadruzi, gde sam uglavnom “džakario“. Nije bilo lako, jer sam ih nosio čak i na sprat ili sam tovario đubre. Pamtim i šefa Ljubu Krecu, koji je bio veoma dobar prema svima nama. U to vreme taj kombinat je cvetao, pa je svakog dana u sezoni po pet-šest prikolica punih radnika odlazilo na njivu. U to vreme sam i počeo da pomažem ocu oko zidarije, a u retko slobodno vreme izlazio sam u centar sa tadašnjim društvom - Ivom Veličkovićem, Pavlom Golubovićem, Nikolom Majetićem, Pajom Gerdićem... Najinteresantnije je bilo u vreme bilo takozvane “socijalističke slave“, koja se sada obeležava kao Ognjena Marija.

            Vojska...

            - Krajem šezdesetih otišao sam u vojsku, koja je u to vreme trajala 18 meseci, ali sam zbog poznatih događaja u ^ehoslovačkoj morao da ostanem dodatna tri meseca. Inače, JNA sam služio u Zagrebu i bilo mi je odlično, u nekim sgementima čak i bolje nego u civilstvu, jer nam je bilo sve obezbeđeno. Uzgred, dobro sam se pokazao i na obuci i na gađanjima iz svih oružja, pa sam dobio i čin desetara, koji sam zvanično stekao u Petrinji. Kasnije sam kao deo inženjerijske jedinice radio i na izgradnji nekoliko mostova. U izuzetno lepom sećanju ostalo mi je i druženje, jer je doslovce vladalo pravo bratstvo i jedinstvo.

            Porodica...

            - Sa suprugom Milevom upoznao sam se 1971. godine. Ona je živela potkopaoničkom Brusu, a kako je moja snaja i iz istog mesta, otišao sam u posetu njenoj familiji i upoznao buduću ženu. Zapravo, ona je trebalo da se po želji njenog oca uda za nekog bogataša, pa je na neki način za mene krenula iz inata. Ali sve je dobro ispalo - već punih pola veka smo u srećnom braku. Imamo ćerke Jasminu i Katu i dok starija šije, mlađa poput mene ima talenat za slikanje.

            Posao...

            - Nakon Armije, sa svoje 22 godine, zaposlio sam se u “Utvi“. Radio sam u kalionici, posao sličan kao kod kovača. Tamo sam kalio matice, osovine i druge užarene predmete. Zato se sve radilo klještima, a teže komade morala su da pridržavaju dvojica. U nekom momentu sam prešao iz stare u novu “Utvu“, pa sam neko vreme radio i u Beogradu, da bi se ponovo vratio u “staru Utvu“. Tamo sam sveukupno proveo oko 36-7 godina, sve dok ta firma nije “pukla“ posle rata. To je bilo dve-tri godine pre moje penzije, pa sam bio prinuđen da uplaćujem staž. Pored toga, gotovo celog radnog veka sam gradio mnoge kuće, što u Starčevu, što u gradu, u čemu mi je i žena često pomagala

            Slikanje...

            - Nakon što sam u Beogradu slikao pomenute kauboje, neko vreme nisam se mnogo interesovao za crtanje. To je krenulo pre oko pedeset godina kada sam radeći u “Utvi“ ušao u slikarsku sekciju. Tamo sam mnogo toga naučio, a odmah sam se bacio na tehniku “ulje na platnu“”, dok mi je stilski pravac nešto između naive i  realizma. Veoma sam uživao u slikanju i nije mi bilo problem da ga uklopim u sve druge obaveze, što mi je mnogo lakše otkad sam u penziji. Radio sam razne motive, pa čak i repliku “Seoba“ Paje Jovanovića, koju su neki hteli da kupe, ali sam odlučio da je ne prodajem. Inače, više sam voleo da poklanjam svoje radove, a mislim da ih je ovako ili onako otišlo najmanje dvesta. Motivi mi dolaze direktno iz glave, a trudim se i da sačuvam sećanje na neka prošla lepa vremena, Nisam bio preterano sklon eksponiranju, ali sam nedavno ipak na nagovor prijatelja napravio izložbu u umetničkoj radionici “Pera Poljak“ na drugom spratu Doma kulture.

            Starčevo, danas...

            - Starčevo u kojem živim od rođenja u potpunosti se promenilo i to nabolje - dobili smo vodovod, kanalizaciju i mnogo toga. I dok je nekada na sve strane bilo ogromnih količina blata, sada na ulicu možemo i u papučama. Možda je jedino lošije nego nekad - to što nema više onakovog druženja...

            Tako govori ovaj skromni, vredni i dobrodušni Starčevac i sugrađanima poručuje:          

            - Da se ne svađaju i budu što složniji.

Jordan Filipović

Top
We use cookies to improve our website. By continuing to use this website, you are giving consent to cookies being used. More details…