All for Joomla All for Webmasters

Dejan Getejanc, ekonomista, veštak, pisac...: Uvek treba biti uporan

06 November 2022
(0 votes)

            Eksluzivni gost prepoznatljive rubrike tekućeg broja najdugovrečnijeg lista ovog formata u Vojvodini, Dejan Getejanc, rođen je 19. marta 1966. godine u Pančevu, kao jedino dete Jovanke i Petra.

            Nakon odrastanja u Pančevu i Lokvama, 1973. godine doselio se u Starčevo, gde je završio i osnovnu školu, a nakon zajedničkih osnova i srednje ekonomske, završio je i Ekonomski fakultet na Beogradskom univerzitetu. Potom je radio u “Utvi“, “Agroživu“, “Iveju“, od čega jedan period i u “Pančevačkoj pekari“, a sada je angažovan i kao sudski veštak.

            Pored ostalog, nedavno je postao i pisac jer je napisao knjigu na intrigantnu temu pod nazivom “Hitlerov tajni pakt“.

            Kako je odrastao mali Dejan?

            - Do moje treće godine roditelji i ja živeli smo kao podstanari u u Ulici Kraljevića Marka u Pančevu, a prva sećanja sežu baš u to vreme, to jest kada smo se doseljavali u Ulicu Đure Đakovića. Tih najranijih godina života zapravo me je vaspitavala baba, očeva majka, jer su roditelji bili veoma zauzeti i većinu vremena provodio sam u selu Lokve. Tamo skoro u potpunosti žive Rumuni, pa sam dobro naučio i taj jezik, jer je, doduše, malo ko znao srpski, a ja sam bio jedan od retkih. Zapravo sam jezike oba roditelja počeo da govorim istovremeno. Inače, otac je bio majstor i radio u “Utvi“, a majka, koje je rodom iz Bavaništa, prvo je radila kao daktilograf, a posle se doškolovala i obavljala kancelarijske poslove. Kao roditelji nisu bili strogi, mada sam ih u to vreme i retko viđao.

            Dolazak u Starčevo i polazak u “donju školu“...

            - Najpre sam krenuo u zabavište u Lokvama, pa još jednu godinu u Pančevu, otkada sam više vremena provodio s roditeljima. U prvi razred sam započeo u “Vasinoj“ 1973. godine, ali su tada moji odlučili da se presele u Starčevo kod mamine mame u Ulici JNA, kada sam saznao da imam i drugu babu. Tako sam nastavio sa školovanjem u nekadašnjoj “donjoj školi“, kod učiteljice Jagode Velinov. Do sredine trećeg razreda bio sam najbolji učenik u odeljenju i redovno se ljutio na učiteljicu što me ne proziva uvek kad se javim, ali ona je zapravo htela da pruži priliku i drugoj deci, jer sam ja već gotovo sve znao. Tada mi je stigla i velika konkurencija u vidu Radoša Živkovića, koji je se u to vreme doselio u Starčevo i moram da priznam da je bio bolji od mene. Sve mi je dobro išlo, sem muzičkog, jer nisam neki sluhista. Pored toga, obilato smo koristili privilegiju ogromnog školskog dvorišta, pa smo maltene svaki lepši dan imali fizičko i po dva časa. Naravno, u školi je bilo i druženja i dobrih drugara, a najbolji su mi bili Vučko Janićijević, Dragan Jovanović i Srba Stanković, svi iz Proletnje ulice.

            Viši razredi...

            - Moja generacija je verovatno bila najbrojnija sa sada nezamislivih pet odeljenja, a to peto formirano je naknadno kada smo prešli u peti razred. Na početku je bilo malo komplikovanije, pa sam imao i neke četvorke, ali sam se ubrzo adaptirao i vratio se u staru formu. Odeljenjski starešina bio mi je Nemanja Dragoš, kojeg pamtim po dobrom, a na časovima biologije često nas je vodio u prirodu, čak i u Ivanovo s biciklama. Lepo sećanje veže me i za Nedeljka Navalu, koji mi je predavao ruski, za razliku od matematičarke LJilje Dragojerac, zbog koje u stvari i nisam bio “vukovac“, jer mislim da mi je neopravdano dala četvorke u sedmom i osmom razredu. Pamtim i takmičenje odeljenja iz istorije, kada su u ekipi pored mene bili i pomenuti Radoš i Mirko Tadić, a u finalu smo s nadmetali protiv 8/2, koje su činili, izuzetni učenici - Goran Milanović DŽaja i Anica Paulić. Iako se nisam posebno pripremao, jer sam pre išao na takmičenje iz geografije, u kojem sam godinu dana ranije bio najbolji u opštini, to mi nije smetalo da moj odgovor presudi u poslednjem pitanju, jer sam jedini znao da je mirovni ugovor s Japanom postignut 1947. godine.  S druge strane, pored druženja, bilo je odmeravanja snage, pa sam i ja hteo da budem najjači i često odlazio na ugovorene tuče na “Borcu“. Najviše sa Goranom Stevanovićem i sa Mirkom Dabićem, iako su obojica bili znatno krupniji.

            Mladost...

            - Potom smo prešli u takzvani deveti i deseti razred, gde je polovina učenika bila iz Starčeva. I u srednjoj školi bio sam odličan iako sam imao problema s ruskim kod Gordane Jukić, koja je imala neke previsoke kriterijume kao za studente, pa sam kod nje imao samo trojku. Tu sam dobio novog konkurenta po učenju - Danila Bjelicu, današnjeg direktora JKP-a “Zelenilo“. Na početku sam mu zavideo što je pritom bio i lepši i bolje igrao košarku, ali smo se posle dobro skontali. On i ja smo se redovno izvinjavali profesorima kada drugi nisu znali, pa smo ih tako spasavali. U trećoj godini sam upisao srednju ekonomsku, a ubačen sam u komercijalni smer, jer su pravili jako odeljenje. Iako odličan, bio sam tek 27. na listi od 30, na kojoj je bilo 20 “vukovaca“. Voleo sam knjigovodstvo, ali nismo učili programske jezike, što mi je tada bilo žao, ali sada to i te kako nadoknađujem. Potom sam upisao ekonomski fakultet 1985. godine, pa sam otišao u JNA i to u Prilep kao pešadija. To je bila poslednja generacija koja je služila 14 meseci. Kako sam voleo da čitam, saznao sam da je posle obuke najbolje radno mesto u biblioteci, koje sam nekim čudom i dobio, pa sam uspeo i mnogo toga da pročitam i naučim. Po povratku kući, počeo sam da studiram, ali mi je tada išlo teško, jer mi se nije učilo kao i kod mnogih posle vojske. Tako je ispalo da sam prvu godinu završio za tri; drugu za dve, da bi se posle stabilizovao i treću i četvrtu okončao u roku sa 28 godina, iako sam neko vreme proveo i na ratištu.

            Mladost...

            - Po povratku iz vojske počeo sam da izlazim, pre svega u čuveni “Lav“ u mojoj ulici, koji je tada okupljao i mnoge beogradske face, jer je vlasnik uspeo da dovodi mnogo ljudi sa strane. Zbog pravila kuće, tada sam počeo da nosim cipele, jer nisu puštali u patikama. Pamtim i angedotu kada se jedan komšija potukao sa obezbeđenjem. NJih je bilo mnogo, pa smo ga nekako spasili, ali kada je počeo da beži pojurilo ga je obezbeđenje, a mi smo krenuli za njima. Nisam hteo da trčim posred puta, već uz kuće, ali sam odjednom pao, i kada sam ustao, onako pripit, shvatio sam da sam ukopan u zemlji, to jest u jarku za vodovod, čija je izgradnja bila u punom jeku. U tom momentu je naišao čuveni LJuba Tanev, koji je krenuo takođe da brani drugara, spazio me u jarku i skroz se zaprepastio. Narednog četvrtka Srba i ja smo došli u “Lav“, a odjednom se pojavio drugar koji je imao problem. Novi član obezbeđenja iz Beograda, koji je pre toga bio pun sebe, pokušao je da mu traži propusnicu, ali kada je ovaj izvadio bajonet iz jakne, izbacivač je samo nemušto pozvao gazdu i ovaj ga istog trena pustio i stavio na listu onih koji ne plaćaju ulaz.

            Posao...

            - Po završetku fakulteta zaposlio sam se najpre u “Utvi“, pa u “Agroživu“. Odatle sam prešao u “Invej“, čuvenu zemunsku kompaniju poznatog kontraverznog biznismena, kako ga nazivaju u medijima, s kojim sam se mnogo puta nalazio. U prvih godinu dana imao sam tada vrednih 600 evra, ne radeći gotovo ništa. Potom je vlasnik odredio da pređem u “Pančevačku pekaru“, gde sam proveo tri godine, prvo kao šef plana analize, a potom i kao finansijski direktor. U to vreme sam se i oženio, da bi mi tri meseca kasnije nova direktorka dala otkaz. Morao sam da ih tužim i posle tri godine bio sam vraćen na posao, ali mi se brak raspao nakon tih događaja. Od 2013. do 2019. godine radio sam kao knjigovođa, a potom i godinu dana u jednoj beogradskoj firmi, kao zamenik šefa knjigovodstva. Počela je korona, što je, uz moje malo neslaganje sa vlasnikom jer mi je trpano sve više i više posla, uticalo da dam otkaz. Posle odlaska iz te firme, nekih tri meseca dobijao sam zaradu, ali nisam mogao odmah da se prijavim na biro. Otada povremeno radim kao sudski veštak.

            Knjiga...

            - Tada mi se rodila ideja u glavi o pisanju neke knjige. Interesovao sam se o Nemačkoj u Drugom svetskom ratu, pa sam hteo da pišem o podmornicama. Međutim, kako za Panteleju uvek imam goste, tako čekajući ih svakog 9. avgusta, slušam kako je tog dana 1945. godine bačena bomba i na Nagasaki, pored one koja je tri godine ranije istovarena na Hirošimu. I tako sam počeo da razmišljam o tome kako su Amerikanci i Nemci pravili atomsku bombu isto vreme, ali su Ameri bili brži. Pitao sam se šta bi bilo da Nemačka tri meseca pre toga nije kapitulirala i pomislio sam da su je možda i napravili. Počeo sam da sakupljam informacije iz tog vrmena i pronalazim analogoije. Tako sam došao do potencijalnog zaključka da je možda bomba bačena na Nagasaki i pre toga testirana u Los Alamosu, napravljena u Nemačkoj, koja ju je vrlo moguće u sklopu nekog pakta dala Amerikancima a zauzvrat dobila neke privilegije. Pored formiranja Zapadne Nemačke i ostalog, moguće je i to da je njen tvorac Verner Hajzelberg postao osnivač  CERN-a u ime Zapadne Nemačke.

            Angažman u politici...

            - Bio sam i član Saveta MZ-a od 2000. godine, kada sam izgubio izbore za obornika, jer me je DOS stavio u Radničko naselje, gde objektivno nisam imao šanse. Bio sam član Nove demokratije u koju sam slučajno ušao, jer sam sreo Žarka Jokanovića u Krunskoj ulici, koji me je uveo u njihove prostorije. Tamo me je “ščepao“ Voja Andrić, rukometaš i potonji  ministar sporta i nije me puštao dok nisam potpisao. Kasnije se stranka raspala i prešao sam u DS, ali sam u međuvremnu shvatio da mi to ne leži, jer mi se političari generalno ne dopadaju.

            Starčevo danas...

            - Volim Starčevo i želeo bih da opstane identitet mog mesta. Zato mi je žao što imam utisak da odumire, jer postoji samo par kafića i to je sve od društvenog života, ne računajući “Dane druženja“ i “Eks-Ju rok fest“, koji ne propuštam.

            NJegova poruka Starčevcima i svim drugim ljudima dobre volje je jasna i glasna:

            - Uvek treba biti uporan!

Jordan Filipović

Top
We use cookies to improve our website. By continuing to use this website, you are giving consent to cookies being used. More details…