All for Joomla All for Webmasters

ISTORIJA: Poslednji turski upad u Banat

06 November 2022

            Između 16. i 18. veka Turci su s Austrijancima vodili ratove zbog borbe za prevlast u jugoistočnoj i centralnoj Evropi. Poslednji ratni sukob ovih sila izbio je 1788. godine, a okončan 1791. Bilo je to razdoblje velikog rusko - austrijskog savezništva koje su ustanovili austrijski car Josif Drugi i ruska carica Katarina Druga. U takvim geopolitičkim okolnostima od 1787. odnosno 1788. paralelno su se odvijali Rusko-turski i Austrijsko-turski rat.

Čini se da su Turci u ova dva rata ušli nedovoljno pripremljeni i nesvesni da su Austrija i Carska Rusija postali saveznici, što im je postalo jasno tek kad se sukob razbuktao. Austrija je bila spremna za rat jer je još od sklapanja rusko-austrijskog sporazuma u leto 1781. slala vojne jedinice duž granica s Osmanskim carstvom.

            Na početku rata austrijske snage prodrle su duboko u tursku teritoriju stigavši sve do Vlaške. Ubrzo se situacija preokrenula, pa Turci preuzimaju inicijativu i uspevaju da Austrijance potisnu nazad iz Mehadije u Vlaškoj i povrate Banat, što je trajalo do 1789. godine. Rat na dva fronta pokazao se kao nemoguć zadatak za Osmanlije jer su istovremeno doživeli velike poraze u Moldaviji i Ukrajini gde su ruske vojskovođe uspevale da zauzmu nekoliko važnih utvrđenja. Po zdravlje, a kasnije i život sultana Abdul Hamida Prvog bila je fatalna vest da su Rusi predvođeni knezom Potemkinom nakon šestomesečne opsade 1788. osvojili Očakov, značajnu crnomorsku luku. Osmanski presto je 1789. nakon Abdul Hamidove smrti nasledio Selim Treći nastavivši ratovanje.

            Usled ruskog pritiska popustila je turska odbrana na zapadnom frontu, pa su Austrijanci nakon tronedeljne kampanje  zauzeli Beograd 8.10.1789., a zatim Krajovu i Bukurešt. Pod pritiscima Velike Britanije i Pruske, Austrija se povukla iz rata potpisavši separatni Svištovski mir 4.8.1791. kojim je vratila Osmanskom carstvu gotovo sve zauzete teritorije. Za naše mesto i njegovo okruženje pomenuta 1788. bila je kobna. Tada su Turci krajem septembra i u prvoj polovini oktobra upali u ove krajeve i za sobom ostavili pustoš u vidu spaljenih naselja. Samo jedna crtica iz letopisne građe o 1788. objavljivane u nedeljniku "Pančevac" dovoljno govori o razmerama stradanja naroda koji su živeli na ovim prostorima, a u jesen te godine prinuđenih da napuste svoje domove: "20 . septembra 1788. u 10 sati je na pijaci u Pančevu nastala panika, jer je Pančevo predato Turcima. Narod je počeo da beži iz varoši prema severu, do prvog staništa u Botošu. Vojničke stanice su dobile nalog za evakuisanje. Popodne je pančevački komandant mesta, pukovnik Vilberg, dao nalog da se u roku od dva sata krene prema Opovu. Bežalo je sve, noseći sa sobom samo ono što je najpotrebnije. Turci su tako ušli u prazan grad. NJima se uskoro pridružio Mehmed paša a Rimokatolička crkva je pretvorena u konjsku štalu."

            Austrijsko-turski rat i upad Osmanlija na područje južnog Banata bio je ozbiljan izazov za ovdašnje graničare. Jedan od najvažnijih okršaja tako se odigrao između 17. i 18. oktobra 1788. kod Tomaševca. Odred graničara iz Tomaševca, Orlovata i Botoša s oko 300 ljudi pod komandom kapetana Đorđa Radivojevića izginuo je braneći da Turci pređu most preko Tamiša.

            Starčevo su Turci tih dana takođe opustošili i pretvorili u zgarište. Svi stanovnici su izbegli, a svedočanstvo o tome čuvaju i najstarije matične knjige katoličke crkve Svetog Mauricija. Naime, prema pomenutim izvorima poslednje katoličko krštenje u Starčevu 1788. obavljeno je 25. septembra, a naredno tek 25. marta iduće godine. Slična pauza postoji i kada su u pitanju venčani i umrli. U sve tri knjige između tih datuma kada nije bilo upisa crkvenih obreda, sveštenik Jozef Sabo na latinskom je zapisao da su parohijani iz Starčeva za to vreme boravili u Mađarskoj, u Peštanskoj županiji u gradiću Abonj kraj Solnoka. Samo oni znaju kako su proveli tu zimu i u kakvom su stanju zatekli svoja ognjišta vrativši se kući u proleće 1789. Možda je baš ova ratna golgota bila razlog da nova crkva na mestu spaljene, izgrađena tek četiri godine kasnije, bude posvećena svetom Mauriciju mučeniku, hrabrom hrišćanskom vojniku.

D. Mergel

Top
We use cookies to improve our website. By continuing to use this website, you are giving consent to cookies being used. More details…