All for Joomla All for Webmasters

Jovan Filipović, penzioner: Istina i poštenje su svetinja

07 April 2022
(0 votes)

            Eksluzivni gost prepoznatljive rubrike tekućeg broja “Starčevačkih novina“ je Jovan Filipović, rođen 11. septeembra 1949. godine u selu Postenje kod Novog Pazara, od majke Milosave i oca Milojice, kao četvrti od šestoro sestara i braće. 

            U ove krajeve došao je 1971. godine, a u Starčevo se doselio šest godina kasnije. Radio je najpre u “PKB“-u i kratko živeo u  Padinskoj Skeli. Nedugo zatim, zaposlio se u autotransportnom preduzeću u mestu nadomak LJubljane, za koje je danonoćno vozio po celoj velikoj Jugoslaviji. Nakon devet godina prešao u “Luku Dunav“, gde je radio od 1981. godine i ostao do penzije - do 2008. godine.

            Bio je i član saziva Saveta mesne zajednice od 1996. do 2000. godine, kao deo prve lokalne vlasti nakon godina komunističke vladavine.

            Oženjen je Nadom od 1974. godine, s kojom je na put izveo Natašu (48) i Nebojšu (45); od ćerke ima unuke Vukašina (21) i Sonju (11), a od sina - Mihajla (17) i Veljka (11).

            Kako je odrastao mali Jole?

            - Detinjstvo sam proveo u rodnom selu Postenje, nadomak Novog Pazara, pa iako je bilo teško vreme, nismo živeli tako loše: roditelji su bili od imućnijih u ono poratno doba, jer su imali više stoke i pomalo zemljice u dolini reke Raške, dok su oni na planini, nažalost, bili baš sirotinja. Od malena sam radio sve što je trebalo - od čuvanja jaganjaca do ispaše krava muzara. Bio sam malo nemirnijeg duha, pa je bilo tu svakakvih vragolija - od bežanja na kupanje u reci Raškoj do raznih dečijih zađevica i tučnjava. Ipak, roditelji nas nikada nisu kažnjavali batinama, iako je u ono vreme to bila uobičajena vaspitna metoda. Što se tiče braće i sestara, lepo smo se slagali, bez obzira na to što smo bili rasponu od četrnaest godina. Kada je reč o rodnom selu, za razliku od mnogih, tamo i dalje živi mnogo ljudi, jer su otvorene i neke fabričice.

            Škola...

            - Prva četiri razreda pohađao sam u seoskoj školi, a više razrede u Novom Pazaru, kada sam pešačio po blizu četiri kilometara u jednom smeru. Kasnije sam upisao zanat za mašinbravara, ali nisam hteo da učim, pa sam napustio i otišao u vojsku. Bilo je i mnogo momkovanja, šetnji korzoom, a naročito su bili popularni bioskopi. S druge strane, između tamošnjih Srba i Bošnjaka bilo je i mnogo neslaganja, čak i incidenata, iako je bilo i velikih međunacionalnih prijateljstava, jer je, na kraju, sve do ljudi. Doduše, lično nisam imao nekih velikih problema, pošto sam išao u školu u Novom Pazaru, a od sedmog razreda sam raznosio mleko po gradu, pa su me svi dobro znali. Čak sam i godinu dana trenirao boks i imao turnirske mečeve. Međutim, to nije potrajalo, jer sam se ubrzo odselio.

            Vojska...

            - Kako nisam imao dozvolu, na regruatciji sam tražio da budem u auto-jedinici. To sam i dobio u pozivu za JNA, koju sam služio od 1969. godine u Zagrebu, gde sam proveo četiri meseca na kursu za vozača. Obuka je, po meni, bila veoma sistematična i mnogo sam mogao da naučim. Posle toga sam dobio prekomandu u mestu kod slovenačkih Brežica. Zaista je bilo lepo i tamo i u Zagrebu - nije bilo ni najmanjih provokacija, a kamoli čarki. Svi smo se družili, osim možda Slovenaca, koji su i tada bili u nekom svom svetu.

            Povratak u Novi Pazar...

            - Po skidanju uniforme još dve godine sam radio zemlju i raznosio mleko. U međuvremenu sam počeo da tražim zaposlenje po Novom Pazaru, ali nikako nisam uspeo da ga nađem, pa sam odlučio da napustim rodno mesto i preselim se u ove krajeve. Nisam mogao da se zaposlim tamo, pored ostalog, i zato što su ubedljivi prioritet imali muslimani, iako je tada odnos između njih i nas Srba bio otprilike odnos u procentima bio 70 prema 30, u odnosu na današnjih 90 prema deset.

            Posao...

            - Otac je čitao “Politiku“, gde sam video oglas “PKB“-a, u kojem su tražili vozača kamiona, ali ja nisam imao kvalifikaciju, već samo kategorije. Tražili su i muzača, ali taj posao nisam znao, iako smo imali šest krava, koje je samo majka muzla. Ipak sam se prijavio i tamo proveo šest meseci. Stanovao sam u internatu u Padinskoj Skeli, gde je bio i jedan drug, koji me je posavetovao da završim kvalifikaciju za vozača u trajanju od četiri meseca. Nakon toga se pojavio rođak koji me je pitao da li bih radio u transportnom preduzeću u Sloveniji - “Avtoprevoz“ iz Ivančne Gorice. Nisam se mnogo kolebao i ponovo otišao u najseverniju jugoslovensku republiku. Bilo nas je tamo sa raznih strana, a ja sam iz Pančeva svake nedelje autobusom išao u centralu po kamion i putni nalog. I potom sam danima vozio, uz poneki kraći odmor u kamionu, jer su tada vozači mogli da “teraju“ bez prestanka. Vozio sam “mercedesov“ kamion i dane provodio na putu po celoj zemlji od Đevđelije do Jesenica. Primera radi, događalo se da imam utovar u Rijeci i u cugu prevalim 800 kilometara do Makedonije. Jedanput sam bio toliko umoran da sam kod LJubljane pogrešio put i počeo da se vraćam... Kući sam dolazio maksimalno jedanput i tako sam proveo devet godina. Kada je 1981. godine izašao zakon da može da se vozi samo devet sati dnevno, napustio sam taj posao  i vratio se u Pančevo.

            “Luka Dunav“...

            - U “Luci“ su tada tražili vozača kamiona i odlučio sam da pređem u tu firmu i tamo sam ostao do penzije u koju sam otišao 1. januara 2008. Što se tog perioda tiče, bilo je mnogo manje stresa i trzavica, jer sam vozio po okruženju, uglavnom po južnom Banatu. Plate nisu bile nešto velike, jer je “Luka“ bila malo izvikana po tom pitanju, ali je bilo lepo i opušteno.

            Porodica...

            - Oženio sam se 1974. godine, a suprugu Nadu sam upoznao kod ujaka u Pančevu, iako je ona iz Kraljeva. Bila je to ljubav na prvi pogled i nakon par meseci počeli smo da živimo zajedno. Nekoliko godina smo iznajmljivali stan, da bi smo se 1977. godine preselili u Starčevo i počeli da gradimo kuću u Ulici Moše Pijade, broj 24, kada je sin imao šest meseci. Gledali smo da se što pre skućimo, a to je tada bila prava utrina, pa smo se svi u okruženju zajednički adaptirali na taj kraj. Ranije je bilo neuporedivo prisnijeg života sa komšijama, kao što su Radomir i Radojko Stamenković, Adam Ušak, pa Imre i mnogi drugi. Vremenom smo se udaljavali i sada gotovo da više nema druženja, što je očigledno posledica ovog novog vremena i načina življenja. U međuvremenu sam shvatio da sam iskonski brđanin i nikad do kraja nisam navikao na ravnicu, pa često odlazim u zavičaj da me želja mine. A sada, u penziji, i dalje sam vozač, samo što mi je najveća obaveza da razvozim unuke na treninge ili gde već zatreba.

            Starčevo, danas?

            -  Mnogo je bolje nego ranije. Sve ulice su asflatirane, došla je kanalizacija, dolazi gas i mnogo toga. Nedostaje jedino sportska hala

            Tako govori ovaj Starčevac, a svojim sugrađanima poručuje:

            - Treba se uvek boriti protiv nepravde i laži, jer istina i poštenje su svetinja.

Jordan Filipović

Top
We use cookies to improve our website. By continuing to use this website, you are giving consent to cookies being used. More details…