All for Joomla All for Webmasters

Aleksandar Đokić, Starčevac: Ništa bez porodice i druženja

06 February 2022
(0 votes)

            Još od daleke 2002. godine kafana “Đeram“ (otvorena svakog dana od devet do 23 sata), oaza mira smeštena na mestu gde se Pančevo uliva u Starčevo, sinonim je za dobar provod i uživanje. To je idealno mesto kako za poslovne sastanke, porodične ručkove ili druženje s prijateljima i voljenom osobom, tako i za nezaboravne večernje žurke uz tamburaše.

            Broj gostiju se iz dana u dan uvećava, što je najbolja ocena nivoa usluge, nesvakidašnje prijatnog ambijenta, ukusnih zalogaja i ljubaznog osoblja. U predivnoj cvetnoj bašti i toplo uređenoj unutrašnjosti, dekorisanoj brižljivo odabranim retro motivima, uz specijalitete kuće i bogatu ponudu pića, uživaće sva čula. U “Đermu“ postoje vaj-faj mreža i dva plazma televizora, a postoji i mogućnost pripreme hrane po porudžbini, kao i organizovanje proslava do sto mesta, po povoljnim cenama. Četvrtak popodne  rezervisan je za jela iz kotlića, a očekuju se i nova kulinarska iznenađenja. Ova kafana će u rubrici “Kafenisanje u Đermu“ biti domaćin i brojnim zanimljivim Starčevcima...

            Ekskluzivni gost prepoznatljive rubrike tekućeg broja “Starčevačkih novina“ je Aleksandar Đokić, rođen 10. oktobra 1962. godine, baš u Starčevu, od majke Jelene i oca Zdravka (koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći kada je Aleksandar postajao punoletan), uz još dve mlađe sestre - Snežu i Nadu.

            Završio je OŠ “Vuk St. Karadžić“, a potom i srednju mašinsku za avio-limara. Radio je u “Konstruktoru“, da bi izvesno vreme proveo u “Progresu“, a onda se sve do danas skrasio u vojsci, u “Stevično“ kasarni. Po Starčevu je poznat i kao uzgajivač priplodnih veprova i bikova, što je radio u gotovo trideset godina.

            U braku je sa Jasminom (devojačko Jović) od 1987. godine i s njom je na put izveo dvoje dece - ćerku Ivanu (34), koja ima Lazara (8) i Mihajla (3,5), kao i sina Ivana (32), a on ima, takođe, troipogodišnjeg Davida.

            Kako je odrastao mali Aca?

            - Od rođenja živim na istoj adresi u Vojvođanskoj ulici, broj 4. Odrastao sam u skromnoj porodici; otac mi je bio građevinski radnik, a majka domaćica. Kao dete bio sam prilično vragolast, zbog čega sam batine dobijao maltene svaki dan, što me nije previše sprečavalo da pravim nestašluke. Pamtim tako da sam jedanput išao da hvatam ribe s babinim zavesama, koje sam “pozajmio“ bez dozvole roditelja. pa sam isekao stopalo, ali nisam smeo da kažem sve dok nisam morao u ambulantu kada se rana iskomplikovala. Imao sam i dobro društvo u komšiluku s kojim sam igrao klikere, fudbal na male goliće ili žmurke: Pravili smo i topove od blata, vreme provodili u obližnjoj kovačnici, čekali mečkara koji je tada često prolazio ulicama, ali meni je najveći doživljaj uvek bio u ritu, gde smo redovno pekli slaninu ili kukuruz sa Lazom Đopom, koji je čuvao krave ispod vrbe kod Venjčevih, a kada je iskopan kanal kod Čobe hvatali smo karaše i kupali se. S druge strane, odmalena sam navikavan da radim, pa sam učestvovao u čuvanju svinja i gusaka, koje smo terali na ispašu i dočekivali.

            Škola...

            - Pohađao sam zabavište kod “donje škole“ 1968. godine, a dobro pamtim kada smo išli peške do Rafinerije da dočekamo Tita. Potom sam krenuo u “gornju školu“, a učila me je Mira Stojadinović. Školu nisam mnogo voleo, pa sam čak prvi razred i ponavljao, jer sam se s jednim drugarom, umesto na časovima, mnoge dane provodio u ritu. Nacakao sam izostanaka, za šta otac nije znao i kada me je uhvatio, već je bilo kasno. Međutim, sledeće godine sam se opametio i popravio, iako nikad nisam imao naročiti prosek. Što se tiče vladanja u školi, bio sam miran i poslušan, ali van nje sam i dalje bio veoma nestašan. Društvo su mi pravili LJuba Tanev, Šuja, moj kum Farbar, Stanković, Jolika Vasić... Slično je bilo i u višim razredima kada mi je Nedeljko Navala bio razredni. Kada sam pošao u srednju mašinsku, krenulo je malo traljavo, pa sam ostao na popravnom. Ipak, prenuo sam se i regularno završio četvorogodišnju mašinsku za avio-limara. Kasnije, u vojsci, koju sam služio u Somboru i Prištini, završio sam i peti stepen.

            Fudbal...

            - Taj sport mi je bio velika ljubav, iako sam igrao samo za podmladak “Borca“ dve-tri godine, do svoje sedamnaeste. Ciga je tada napravio odličnu selekciju od šezdesetak dece; ja sam bio bek, a u ekipi su bili i Vučko, Baja, Živko Lalović, Aca Kaza... Bili smo najbolji u svojoj ligi i dali oko sto golova u sezoni. Ja ih nisam nisam postizao, ali sam ostavljao srce na terenu. Najveći rivalitet je bio sa Omoljčanima, ali samo dok traje utakmica, a nakon toga smo bili dobri prijatelji. “Borac“ obožavam i dan-danas, pa ne propuštam nijednu utakmicu. Jedino mi je žao što deca neće da treniraju iako postoje odlični uslovi. Nauprot tome, u moje vreme sve se vrtelo oko fudbala, pa je recimo prvomajski turnir trajao četiri dana na četiri terena. Naravno, izlazilo se i u centar, na čuvene igranke u Diskoteci, na ćevape i muziku u kafani “Opatija“ ili na “kaubojce“ u bioskop. Bilo je mnogo druženja u to vreme, ali nažalost i mnogo tučnjava, ali ja nikad upadao u kavgu, pa su me možda zato ljudi i lako prihvatali. 

            Posao...

            - Nakon završene mašinsko-tehničke škole, 1982. godine počeo sam da radim kao fizikalac-armirač u “Konstruktoru“. Bilo je neviđeno teško, pa samo već prvog dana rada kolega i ja preneli dvadeset i jednu tonu gvožđa. Kasnije sam otišao na teren u Alžir, što je bila velika škola za mene. U firmi sam upoznao i buduću suprugu. Međutim, preduzeće je propalo početkom devedesetih i ostao sam na ulici bez kore hleba sa ženom koja nije radila i dvoje male dece. I tada su mi mnogo pomogli Boko i Lala Tucakov, jer su me zaposlili u “Progresu“. Međutim, taj posao nije bio siguran, pa sam počeo da tražim neko stabilnije radno mesto. Tako sam 1993. godine stigao i do vojske, gde me je izvesni major Jakovljević primio da radim po ugovoru u “Stevičinoj“ kasarni. Tri godine kasnije dobio sam posao na neodređeno i otada počinje mnogo bolje vreme za mene i moju porodicu. Najpre sam bio varioc, iako dotad nisam pojma o tome, ali me je muka naterala da naučim. Taj posao sam radio 22 godine i bio na mnogo terena, upoznao generala ne zna im se broj i doživeo sijaset lepih trenutaka. Pre par godina sam prešao u kotlarnicu, što nije teško, ali je veoma odgovorno. Za svoj trud sam od predsednika i ministra odbrane dobio spomen medalje za vrline u oblasti odbrane i bezbednosti, koje sam zaslužio za vreme bombardovanja. Bilo je teških trenutaka, poput onog na farmi krava u Gaju, kada su mi pluća maltene gotovo pukla od gasova nakon jedne od detonacija.

            Dodatni posao...

            - U međuvremenu, 1993. godine od pomenutog Tucakova dobio sam tri svinje - dve ženke i jednog mužjaka. I kada su komšije počele da se raspituju za priplodnog vepra, ja sam im malo po malo počeo da ulazim u taj posao, jer sam shvatio da može da bude unosno, pošto je jedan izlazak nerasta koštao kao džak kukuruza. Moram da priznam da me je nužda na to naterala, iako su deca negodovala, naročito sin, jer ih je bilo sramota, ali ja sam morao nekako da zaradim za egzistenciju, budući da nikad nisam umeo da kradem. Posle sam proširio delatnost, pa sam nabavio i bika.

            Bilo je tu svega i svačega. Tako sam jedanput bio u Vojlovici i usput mi je nerast ispao iz prikolice. U taj čas me je zvao neko ko ima krmaču, ali ja tek onda shvatim da mi nema vepra. I tražio sam ga po Vojlovici, sve dok ga nisam video kod “Petrohemije“. Međutim, on se isprepadao pa sam ga na jedvite jade uterao u prikolicu. Sve u svemu, dugo je to išlo lepo; sve do prošle godine, nakon što su mnogi kod nas odustali od čuvanja svinja i danas u Starčevu ima svega pedesetak krmača, što je malo, budući da nerast mora maltene svakog dana da ima krmaču, kako bi bio miran, jer u suprotnom postaje agresivan.

            Starčevo, danas...

            - Za mene je ovde sve dobro. Ima tu i jedna pošalica sa pokojnim Živom Đurišićem, kada sam mu govorio da će moja majka da podnese prijavu jer nema više kaldrme i samim tim ni kamenja za kiseljenje kupusa. Sada je sve pod asfaltom, za razliku od mnogih drugih mesta, pa i samog grada. Što se mene tiče, uvek sam spreman da pomognem kada je nešto za opšte dobro, pa sam volonterski radio i za crkvu, hipodrom i naravno “Borac“.

            Tako govori ovaj vredni i skromni zaljubljenik u svoje Starčevo, a ovom prilikom svima poručuje:

            - Moj savet sugrađanima je - da se više druže i stvaraju porodice - to je najvažnije, jer sve drugo dođe i prođe.

Jordan Filipović

Top
We use cookies to improve our website. By continuing to use this website, you are giving consent to cookies being used. More details…