Odštampajte ovu stranicu

Milivoje Vidić, nastavnik u penziji: Ljudi treba da se slažu

12 May 2021
(0 glasova)

            Ekskluzivni gost prepoznatljive rubrike tekućeg broja “Starčevačkih novina“ je Milivoje Vidić, rođen 7. januara 1947. godine, u selu Mehane kod Prolom Banje, od majke Stanije i oca LJubomira, među još petoro braće - Radovanom, Ivanom, Milanom, Jordanom i Životom. Ova višečlana porodica doselila se u Starčevo 1954. godine, nakon čega je rođen i najmlađi, sedmi sin Zoran.

            Milivoje je ovde završio osnovnu, pa u Pančevu Gimnaziju, a potom i beogradsku Višu pedagošku - odsek tehničko, fizika i hemija. Najpre se zaposlio u OŠ “Đura Jakšić“, a kada je ona podeljena, radio je i u novootovrenoj OŠ “Isidora Sekulić“, u kojoj je bio i pomoćnik direktora, pa direktor, a u penziju je otišao 2011. godine. Pre svega toga bio je predsednik starčevačke omladine, a kraće vreme i direktor ovdašnjeg Doma kulture. Početkom sedamdesetih godina prošlog veka je bio i odbornik u skupštini i to najmlađi... Živi na Strelištu, zajedno sa suprugom LJiljanom, takođe Starčevkom, s kojom ima sina Vladimira i ćerku Mariju, a od nje i unuka Nikolu.

            Dolazak u Starčevo...

            - Odmah posle rata otac je imao objektivni strah da, ako ode, neće imati gde da se vrati sa već višečlanom porodicom, pa je danonoćno radio sve i svašta - od vuče s volovima do stolarije, kako bi nešto uštedeo ne bi li sakupio novac da dođe u ove krajeve. I tako su moji povukli nogu i prvi krenuli da se sele u potrazi za boljim životom. Bez obzira na to što se majka veoma protivila, koja dotad maltene nikad nije napuštala svoje selo. Na kraju smo se i mi, sinovi, opredeljivali glasanjem, pa je bilo pola-pola. Ni tetka nije mogla da prežali odlazak brata, naročito zato što je i do nje stigla i priča kako su, zbog nekadašnjeg Panonskog mora, u Banatu kuće do pola u vodi i “jadan LJuba Vidić je načisto prolupao što je odveo porodicu tamo da se udavi“. Ispalo je da smo ipak otišli, a dobro se sećam tog ispraćaja pred selidbu i punih bakrača kuvane rakije. Bilo kako bilo, otac je najpre stigao u Beograd, kod ujaka, a onda je nastavio put Pančeva i tu se na trenutak zamislio da li da ide prema Jabuci ili Starčevu. Na kraju je krenuo na jug i skrenuo u prvu ulicu desno, to jest u Veliki sokak ili u Ulicu JNA. Tamo je naišao na čoveka koji je skupljao dudinje i pitao ga da li negde može da kupi kuću, a ovaj ga je odmah uveo unutra i kazao kako baš on prodaje, ali nipošto komšijama, jer su mu se nešto opako zamerili. Otac mu je odmah dao kaparu i za godinu dana smo se doselili i skućili sa malo zemlje i jednim konjem.

            Roditelji...

            - Bile su to mučne posleratne godine. Inače, otac je bio veliki borac, koji je svim silama nastojao da othrani toliku porodicu u teskobnim posleratnim godinama, a u tome mu je svesrdno pomagala majka, jedno skromno ratno siroče, čiji je otac poginuo na Ceru. Pre toga je nadničila je po selu, pa je, videvši kako je vredna, očeva majka angažovala za rad na gazdinstvu i štaviše - veoma brzo ubedila sina da se oženi s njom, bez obzira što je imao samo 16 godina i bio pola decenije mlađi od nje. Naredne 1936. godine, dobili su i prvog sina i otada je maltene na dve godine na svet dolazilo po jedne dete. Teško smo živeli, pa je otac, kako bi u jednom kritičnom momentu spasio porodicu, otišao kod advokata da vidi koliko bi dobio kazne za inače zabranjenu seču nešto malo šume koju dobio kao očevinu. Ovaj mu je rekao da bi uz neke žalbe mogao da prođe i sa godinu dana, ako se zna da je to zbog dece. I on je to uradio i otišao u zatvor, pa je jedan od starije braće morao da preuzme vođenje domaćinstva. Doduše, nije to bila klasična robija, već neka vrsta društveno-korisnog rada.

            Sve u svemu, težak život nas je očeličio, a pritom smo bili veoma složni, pa smo svi izašli na put kao časni i vredni ljudi. To je valjda neminovno kad imaš takve uzore kao što su naši roditelji -  čestiti, pošteni, uporni...

            Detinjstvo...

            - Kada smo došli u Starčevo, bio sam u strahu, pored ostalog, i zato što sam bio veoma sićušan. Iako smo u kvartu bili jedini došljaci, ispred naše kuće je praktično bilo zborište, a otac se, zbog te oskudice, toliko trudio da nam ugodi, da smo, recimo, prvi imali terene za tenis, pa rekete, sto za stoni tenis i mnogo toga još... U blizini je bila postavljena i sijalica, a ubrzo i zvučnici, pa je puštana muzika ili smo slušali prenose utakmica poput onih sa Svetskog prvenstva u fudbalu 1958. godine. A kada mama zove na ručak, svi ulaze, nebitno iz čije su kuće. Jelo se ono što se imalo, poput čorbe sa projinim brašnom i koprivom, što je zapravo veoma zdravo. Kod nas je maltene bilo kao u narodnoj kuhinji.

            Škola...

            - U toj nemaštini, bili smo i veoma skromno obučeni, pa sam u školu išao maltene u ritama koje sam nasleđivao od starije braće. Većina druge dece su bila vidno imućnija, ali, s druge strane, i razmaženija i manje su želela da uče. Učiteljica mi je bila Jovanka Grubetić, jedna visoka i stasita žena, čiji je budući muž bio pilot, a mi smo im se tako divili kada bismo ih viđali na sastanku. Kasnije, u višim razredima časovi su nam držani u više zgrada u centru sela. Salu nismo ni imali i, samim tim, nisu nam bile poznate ni sprave, pa sam kozlić ili razboj prvi put video u Gimmaziji. Pamtim i nastavnike poput Dragoša iz biologije ili Miloša iz hemije, a Bosa Trifunović iz srpskog bila mi je razredna. U ono vreme nisi mogao da budeš odličan đak ako si imao trojku, koju mi je u osmom razredu dao Sova iz likovnog, zbog čega prošao kao vrlodobar. Ipak, to me nije sprečilo da upišem prirodni smer u Gimnaziji, gde sam došao u odeljenje puno kvalitetne dece obrazovanih ljudi. Ipak, oni su istovremeno bili i izuzeno korektni i solidarni: ne mogu da zaboravim kako su me jedanput iznenadili dok sam čuvao bostan prema Ivanovu i došli biciklima da me vide. Nakon toga, probao sam na FON-u, što mi je dobro došlo jer sam naučio mnogo toga u pogledu organizacije posla i života, uopšte. Potom sam u laganom ritnu završio Višu pedagošku, a za to vreme stanovao sam u Studentskom gradu.

            Omladinska organizacija i Dom kulture...

            - Krajem tih šezdesetih kulturni život u Omoljici bio je intenzivniji, pa su i mnogi Starčevci išli tamo, naročito i zato što je u ovdašnjem Domu kulture sala bila potpuno neuslovna i u njoj je vladala velika vrućina. Kada sam 1968. godine postao predsednik lokalne omladinske organizacije, sve je bilo zamrlo, ali sam ubrzo počeo sam da dovodim razne orkestre i zbog toga imao problema sa partijskim rukovodiocima, jer nisu mogli da shvate šta će nam “bitnici koji se valjaju po bini“. No bilo je tu i drugačijih sastava poput džez-grupa. Inače, na igranke su u to vreme s ćerkama još uvek dolazile i mame i tetke. Tada se već slobodnije igralo što nikako nije išlo s patrijahalnim razmišljanjem starijih ljudi, pa sam se dosetio kako da rešim problem - odlučio sam da naplaćujem ulaznice. To se nikako nije dopalo majkama, jer im je to bio već ozbiljniji trošak, ali su i dalje dolazile i verale se na prozore. Međutim, uskoro sam ih zafarbao... Učestvovao sam i u organizaciji čuvenih takmičenja sela, pa kako sam igrao folkor u KUD-u Studentskog grada, uspeo sam da dovedem čuvenog koreografa Milana Vojinovića i njegovog harmonikaša. U jednom momentu je tadašnji direktor Doma kulture Mihajlo Kolundžija otišao na drugi posao, a  deda Jaša Mecinger, cepač karata i čistač, ali i čestit čovek, na Radničkom savetu je “prasnuo“ da treba baš ja da budem vršilac dužnosti. I svi su prihvatili... Ali nekima se to nije dopadalo, pa su preko Opštine uticali da ne ostanem, a u stvari su mi učinili uslugu. Za to vreme sam pojačao biblioteku, osnovao prvu starčevačku likovnu koloniju, pa muzičku sekciju, orkestar, nabavio instrumente. Uspeo smo čak i da sredim krov, kao i da rešim problem stolica za salu uz pomoć ljudi iz Centra za kulturu. U tom periodu je podignut i folklor. I sve to za šest meseci...

            Rad u školi...

            - Kada sam se vratio iz vojske, promenjen je zakon pa su opšte tehničko obrazovanje morali da predaju nastavnici i tako mi se ukazalo mesto u školi “Đura Jakšić“; najpre pola radnog vremena, a potom i celo. Od prvog dana sam se aktivirao sam punom parom: bio sam tu za sve - od sekcija do izleta, pa čak i do šaha. Rezultat toga bile su brojne nagrade na takmičenjima. Kada je nastala “Isidorina škola“ 1979. godine, počeo sam tamo da predajem tehniko, a u “Đurinoj“ sam ostao sa hemijom i okupljao najbolje učenike iz tog predmeta u veoma jak tim za takmičenja. Kako se “Isidorina“ škola širila, 1981. ukazala se potreba za pomoćnikom direktora, pa su me za to mesto predložile kolege. Tri godine kasnije postao sam i direktor škole, što je trajalo do 1990. godine, kada je koleginica koja predaje fiziku i hemiju otišla u penziju, pa sam odlučio da se vratim u razred. I tu sam sa zadovoljstvom radio sve do penzije 2011. godine...

            Starčevo, danas...

            - To je mesto mog detinjstva i mladosti, ali sam i dan-danas vezan za njega i uživam u tome što konstantno napreduje u svim segmentima - od infrastrukture do kulture. I bio sam veoma zapanjen i počastvovan kada me je direktor Doma kulture Darko Ješić pozvao na proslavu jedne godišnjice ove ustanove...

            Tako govori ovaj ostvareni Starčevac u duši, a svima ovom prilikom poručuje:

            - Da se ljudi međusobno slažu i zaborave na politiku, to jest, što kaže Lala, pred izbore “nek se teradu, a posle neka radidu...“

Jordan Filipović

We use cookies to improve our website. By continuing to use this website, you are giving consent to cookies being used. More details…