Odštampajte ovu stranicu

Zorica Čikara, naša sugrađanka: Jedna životna priča...

14 May 2020
(0 glasova)

Starčevka Zorica Čikara rođena je 1991. godine u  Boboti, u Vukovaru, u vreme najžešćih ratnih dejstava u tom regionu. Ali, i pored toga, ona je oduvek nasmejana, vesela i druželjubiva osoba.

Majka je dve male devojčice i trenutno zaposlena na mestu administrativnog radnika u Mesnoj zajednici Starčevo.

            Kako je proteklo Vaše detinjstvo?

            -  Rođena sam u blizini Vukovara i tu sam provela prvih šest godina života, i nije mi bilo lako. Detinjstvo koje sam provela u Hrvatskoj bilo je veoma stresno i tužno iz već pomenutih razloga. Moji roditelji su nakon završetka rata 1998. godine kupili kuću u Pančevu. Posle samo nekoliko meseci od našeg doseljenja, počelo je bombardovanje SR Jugoslavije. Još jedan stres! Sve u svemu, kompletno moje najranije detinjstvo obeleženo je ratovima.

            Kako je teklo Vaše školovanje?

            - Po dolasku u Pančevo upisala sam Osnovnu školu “Borisav Petrov Braca“ i uprkos svemu uspešno je završila. Što se srednje škole tiče, malo sam lutala po školama i smerovima ali sam se napokon odlučila i završila Srednju tehničku školu “23. maj“ i stekla zvanje tehničara drumskog saobraćaja.

            Kakva je bila mala Zorica, s obzirom na “pakleno“ okruženje?

            - Bila sam nemirno i nestašno dete. Zbog toga sam upisala i skoro celu deceniju trenirala poznatu korejsku borilačku veštinu tekvando. Bila sam jedina devojčica u pančevasčkom tekvondo klubu “Tigar“ a i osvojila prvenstvo Srbije u ovom sportu. Nakon osvojenog prvenstva, pored tada glavnog trenera Saše Šajkića, Zlatko Miljković, koji sada živi u Švedskoj i ja, održavali smo kondicione treninge u Jabuci. Taekvondo je bio moj život sve do momenta dok u klubu nije počelo nameštanje takmičenja. Posle devet godina treniranja, odustala sam od svega.

            Kakva je bila podrška porodice u detinjstvu?

            - Pored roditelja koji su mi svakako pomagali u svemu, imam i starijeg brata koji je u mom životu najveća podrška, oslonac i ljubav. Sve moje životne odluke jasno je prihvatio. Moji roditelji imaju vikendicu u Ivanovu, gde sam provodila mnogo vremena, odlazila na pecanje sa tatom, koji je strastveni ljubitelj ribolovačkog sporta.

            Šta se dešavalo nakon završetka školovanja?    

            - Rešila sam da otputujem u Švedsku kod svojih prijatelja. Moji roditelji se sa tim nisu slagali ali je uz pomoć i insistiranje brata prelomoli su i ispunili mi želju. Tamo sam provela neko vreme kod porodice Falukezi. Način života i i mentalitet dosta se razlikuju u odnosu na Srbiju, pa nisam pronašla ništa što bi me privlačilo da ostanem tamo. Švedska je veoma lepa  zemlja, čista, uredna, hladna i dosta bogata, ali je narod drugačiji. Švedska je definitivno hladna zemlja i to ne samo u pogledu temperature vazduha nego i ljudi. Sve se svodi na posao i kuću. Iz tog razloga nisam pronašla sebe u kavom stilu života a i nedostajali  su mi roditelji i brat.

            Šta se dogodilo po  povratku u Srbiju?    

            - Nedugo nakon povratka desila mi se i ljubav. Udala sam se u Starčevu gde živim već osam godina. Moj suprug Slobodan, koji je četiri godine stariji od mene i ja smo krunisali brak 2012.godine. Godinu dana kasnije rodila sam ćerkicu po imenu Milica, koja je šest dana nakon rođenja preminula u “Tiršovoj“  u Beogradu. Ta tragedija bila je veoma teška, puna bola, patnje, suza i stresa. Ipak se nisam prepustila tužnoj strani života, bila sam jača nego ikada i želja mi je bila da se opet ostvarim u ulozi majke. Ubrzo nakon toga ostajem u drugom stanju, a godinu dana kasnije rodila sam  Vanju koja sada ima šest godina. Odjednom, moja borba, upornost, želja i snovi , sve što je bilo ugašeno... moj san postao je java. Tada sam shvatila šta znači biti roditelj i koliko je ta uloga važna.

            Da li je to bio kraj problemima?

            - Nažalost ne. Kada je Vanja imala osam meseci, tačnije 2015. godine, saznajemo da moj suprug ima karcinom, Tada ponovo počinju tužni, strahoviti i užasni momenti u našim životima. Uspešnom operacijom i hemioterapijama, dve godine nakon toga oporavio se. Zatim smo dobili još jednu princezu po imenu Una koja sada ima dve godine. LJubav i upornost su ponovo pobedili kao i do sada u mom životu. Suprug je penzionisan ali se dobro oseća i to je najvažnije.

            Kakva je Vaša poslovna karijera?

            - Radila sam mnoge poslove i nisam se libila nikakvog posla. Od firmi sam bila zaposlena u AD-u “Podunavlje“, JKP-u “Starčevac“ i sada u MZ Starčevo. Pored toga često sam pomagala roditeljima u njihovoj porodičnoj građevinskoj firmi. U JKP-u “Starčevac“ sam radila sa veoma dragim ljudima, koje izuzetno mnogo cenim, poštujem i volim. Sada sam zaposlena kao administrativni radnik u MZ Starčevo. Radim sa ozbiljnim ljudima, odgovornim, poštenim, dobrim kolegama, koji su tu za svaku pomoć, savet i koji se žrtvuju za sve što ima veze u poslovima koje obavlja jedna mesna zajednica.

            Šta biste poručili Starčevcima?

            - Budite jaki, odlučni i nemojte se razočarati trenutnim neuspesima ili problemima. Ako imate dovoljno volje i želje sve ćete moći da ostvarite.

P. Stanković

We use cookies to improve our website. By continuing to use this website, you are giving consent to cookies being used. More details…