Odštampajte ovu stranicu

Slobodan Boba Orešković, fudbalski trener: Kina, svetski prvak u fudbalu?

12 mart 2020
(0 glasova)

Naš sugrađanin  Slobodan Boba Orešković rođen je u Pančevu. Osnovnu školu je završio u Starčevu a srednju poljoprivrednu školu “Josif Pančić“ u Pančevu.

Krenuo je na Poljoprivredni fakultet ali je brzo prešao na školovanje u Visoku sportsku i zdravstvenu školu na kojoj mu je ostalo samo da odbrani diplomski. Sticajem okolnosti više su ga zanimale fudbalske licence koje je uspeo da dobije i da sa njima je veoma uspešno radio u našem fudbalu. Tako se i kvalifikovao za rad u najmnogoljudnijoj zemlji na svetu a s obzirom da je ona izuzetno zanimljiva, razgovarali smo sa njim kako bi otkrile neke stvari o Kini.

            Kada ste i kako dospeli u Kinu?

            - Ta priča traje oko godinu dana. Prijatelj sa fakulteta me je pozvao da radim u Kini kao fudbalski trener. U početku to odbijao zbog udaljenosti. Ipak, nakon dugog razmišljanja prelomio  sam i juna prošle godine krenuo na put. Poneo me je avanturistički duh ali me je stvarno zanimao i način života i kultura zemlje u koju odlazim.

            Kakvi su prvi utisci nakon dolaska u Kinu?

            - Prvi utisci nisu baš bili sjajni. Putovanje od preko deset hiljada kilometara je naporno. Imam utisak da je iza mesta gde sam otišao - kraj sveta. Početak je bio težak jer nije lako  navići se na potpuno drugačiji način života, klimu, vremensku razliku. Nakon izvesnog vremena ipak sam uspeo da sve to prebrodim.

            Koji grad je u pitanju?

            - U pitanju se grad  DŽiamen ili kako Kinezi kažu - Šjamen koji u Kini uživa poseban status jer je sadašnji predsednik Si Đinping nekada bio njegov gradonačelnik. To je grad - ostrvo, koji je sa kopnom povezan mostovima i tunelom. Do pre nekih dvadesetak godina imao je praktično status sela i “samo“ oko 500.000 stanovnika dok sada broji oko 11 miliona. Uskoro će postati najveći ekološki grad jer je u njemu potpuno zabranjena upotreba dizel vozila. Od 2024. godine  biće dozvoljena vožnja isključivo električnim vozilima. U gradu je tropska klima. Temperatura u sred zime je oko 20 stepeni. Do kraja novembra sam se kupao u moru.

            Kakav je život u Kini?

            - U Kini je izuzetno velika razlika u životu od grada do grada, od provincije do provincije. Kontrasti su izrazito veliki. Za vreme mog boravka u Kini putovao sam u razna mesta pa sam se i sam u to uverio. Išao sam u Šenžen, Honkong, Fudžoj i svuda se vide razlike. Nama strancima to nije jednostavno da razumemo, ali nije ni njima - dešava se da Kinez iz jedne provincije ode u drugu i da ne može da se sporazume zbog različitog dijalekta...

            Šta je Kinezima najvažnije?

            - Glavni moto in je da rade, zarade i imaju hranu. Tada su srećni i zadovoljni. U Kini hrana ima poseban status. Postoji jedna interesantna stvar u Kini: kada se dvoje sretnu na ulici, ne pitaju jedan drugog “kako si?“ kao kod nas, već “jesi li gladan“. Verovatno je razlog tome što je vekovima ovde veliki problem bila glad.

            Kako su te prihvatili?

            - Tamo postoje gradovi u kojima ima više stranaca i gde mnogo ljudi priča engleski jezik. Ja sam u gradu u kome ima tek nekolicina stranaca i u kome retko ko zna neki drugi jezik izuzev kineskog. Mada to ne predstavlja problem jer su oni izuzetno gostoljubivi. Na ulici, u restoranu, u metrou, svako bi želeo da vas nešto pita pa se muče sa ponekom engeskom reči. Oni vole strance i zanima ih kako mi živimo.

            Da li si ste se privikli na tamošnju hranu?

            - Kineska kunjinja je potpuno drugačija od naše. Poput hleba kod nas, u Kini je pirinač neizostavni deo svakog obroka. Uz njega se služi meso, povrće i obavezna salata. Sve se sprema na specifičan način, na pari i bez začina koje mi koristimo. Pošto imam cimera iz Srbije pokušali smo više puta da spremimo neko naše jelo, na primer pasulj ili paprikaš ali to nije ni izbliza onakvog ukusa na koji smo navikli. Navikao sam na njihovu hranu i našao par dobrih restorana u kojima redovno jedem.

            Šta zapravo radite?

            - Radim u jednoj velikoj fudbalskoj kompaniji ”Easy Strikers” koja ima predstavništva u dvadesetak kineskih gradova. NJeno sedište je u gradu Šenžen i bavi se fudbalom. Oni imaju svoju fudbalsku akademiju i ulaze u škole i obdaništa. Tokom nedelje radim u obdaništima, osnovnim i srednjim školama i tamo poput profesora fizičkog vaspitanja učim đake fudbalu, dok vikendom radim u samom klubu i tada treniram fudbalere.

            Vole li Kinezi fudbal?

            - Više vole i talentovaniji su za individualne sportove. Vredni su ali se teško snalaze u timskim sportovima. Roditeljima je fudbal interesantniji zbog komunikacije sa strancima kojih sve više ima u fudbalskom svetu nego zbog samog fudbala. Kina ima želju da razvije fudbal u svojoj zemlji pa zato mnogo ulaže u ovaj sport koji baš i nema tradiciju. Planiraju da u narednih sto godina budu svetski prvaci u fudbalu mada se meni čini da to nije baš realno. Od kolektivnih sportova,  košarka je ipak popularnija.

            Da li ste zadovoljni  primanjima?

            - Generalno sam zadovoljan. Mogu da živim pristojno od svog rada. Sebi mogu priuštiti sve što mi je potrebno. Nemam potrebe da se ustručavam da kupim nešto ako mi se dopadne. Naravno, to nije samo zbog velike plate već i zbog niskih troškova. Na primer, ja za iznos od petnaestak dinara mogu preći autobusom kroz ceo grad. Metro je nešto skuplji jer je brži. Auto se uopšte ne isplati koristiti jer su pored znatno više cene prevoza, velike gužve i malo mesta za parkiranje.

            Da li je istina da je u Kini telefon sve?

            - Da, apsolutno. Kada kreneš iz kuće potrebno je da poneseš samo telefon. Novčanik ti nije potreban. Na telefonu se nalazi baš sve. Pasoš, zdravstvena knjižica, saobraćajna i vozačka dozvola i, naravno,  novac. Tamo se sve plaća telefonom. Čak i kod prodavaca na uličnim kioscima. Gotovina je veoma retka. Najveća novčanica je samo 100 juana (oko 1500 dinara). Retko se može videti gotovina.

            Da li ste sada na odmoru pa se vraćate u Kinu, ili..?

            - Došao sam na godišnji odmor. Ovo je jedna od dve mogućnosti godišnje kada mogu da koristim odmor. Sada je Kkineska nova godina i tada mogu dobiti dvadesetak dana odsustva. Postoji mogućnost da koristim odmor i sredinom leta ali mnogo kraće, pa je pitanje da li mi se isplati zbog velike daljine. Određeni broj dana je plaćen odmor a nakon toga se može dobiti još neki dan neplaćenog odmora. Ovaj moj dolazak se uklopio sa virusnom pandemijom pa će biti neplanirano duži. Do povratka đaka u škole i uspostavljanja normalnog života.

            Kad smo kod toga, znate li šta se dešava sa virusom u Kini?

            - Ne mogu mnogo šta posebno da kažem jer sam, srećom, došao u Srbiju pre pojave korona virusa tako da sam izbegao da se suočim sa tim problemom. Koliko znam,  ljudi u gradu retko izlaze, obavezno nose maske, škole još uvek ne rade, pa ne mogu raditi svoj posao i zato ne vredi da odlazim. Po naznakama iz moje kompanije očekuje se normalizacija početkom marta, pa ću tada biti upućeniji u problem. Nadam se da će Kina, kao velika i moćna država, uspeti da se adekvatno izbori sa ovom pošasti.

            Da li ste se pokajali  što si otišli?

            - Ni slučajno! Ovo je iskustvo, ne za jedan već za nekoliko života. Izuzetno sam srećan što sam tamo otišao tamo i, iskreno, nameravam da se što je moguće duže zadržim. Čak i da sada dobijem bolju ponudu u Evropi, ipak bih ostao u Kini.

Predrag Stanković

We use cookies to improve our website. By continuing to use this website, you are giving consent to cookies being used. More details…