Fri04192024

Azurirano08:43:40 PM GMT

Back KOMENTARI

KOMENTARI ::: PUTOPIS BEZ VIZA

Vuna i predivo (2)

  • PDF

Za vunene čarape ili kako smo ih u Starčevu zvali fusakle (Wollsocken), a naročito one koje su se nosile svaki dan, moglo se je odmah štrikati (stricken), no za bolje ili lepše čarape koje su muški nosili nedeljom ili praznicima, vuna se je trebala obojiti (ofarbati - Färbung), tradicionalno u crno. Radi farbanja predivo se s klupka (klipčeta) namotalo oko kancila - drveta, koje je na jednom kraju bilo rašljasto, a na drugom kraju imalo pričvršćenu letvicu. Kad se tako namotalo dovoljna količina prediva kancilo se povezalo da de predivo ne rasipa. Tako pripremljena koncila bila su spremna za farbanje. Farba se pripremala kuvanjem odabrne kupovne boje uz dodatak neke prirodne kiseline kako bi se boja bolje držala i kod pranje se ne bi ispirala. Boja prediva zavisila je još i o budućem korisniku odevnog predmeta. Starije žene i muškarci obično su nosili crno obojene odevne predmete, pa se osim za čarape i vuna za štrikove (xempere), pulovere i prsluke farbala u crno. Za mlađe ljude birale su se i prikladnije boje, pa je tu bilo od “teget“ (tamno) plave, zelene, drap, braon (tamno smeđe), “bordo“ crvene i crvene. Ofarbano predivo u kancilima dobro se osušilo, pa kad je bilo suvo, ponovo se namotalo u klupčad i preipremilo za štrikanje ili tkanje. Kao što sam spomenuo obično su se štrikale fusakle (čarape), s obzirom da su ljudi pretežno nosili opanke ili papuče, a vunene čarape su onda bile dobra zaštita od hladnoće. One za svaki dan bile su štrikane obično, bez mustre (uzorka), a one koje su se se nosile u svečanijim prilikama imale su na nogavicama neku mustru (uzorak) kao što su pletenice, “pirinxa“ ili nešto što je žena koja je štrikala izvukla iz svoje mašte. Na sličan nacin su žene štrikale i štrikove (xempere), pulovere i prsluke i isto su odabirale bar za prednjicu neke mustre primerene budućem vlasniku odevnog predmeta. Mustre su odabirane i prema odevnom predmetu, da se ne bi previše rastegnuo ili skupio kod nošenja i pranja. Kako nekada seoske žene nisu nosile kapute i bunde, jer je to preko širokih suknji bilo teško i obući, po zimi su se od hladnoće štitile velikim štrikanim maramama ili kako se to u Starčevu kaže kapišon.Bolje kapišone moglo se je i kupiti po tadašnjim dućanima ili na pijaci kod velikih štrikera koji su tta radili mašinski, ali kako su bili skupi, žene su ih rade same naštrikale. Stariji ljudi su naročito u zimsko vreme nosili vunene čakšire (pantalone). Za to se je trebalo isto malo više namučiti.Osim što se predivo trebalo ofarbati u željenu boju, trebalo je prvo otkati na razboju, baš kao platno. Tako dobijena tkanina nosila se u valjaru, gde se s pomocu vruće vode i valjka (gnječilica), otkana vuna pretvorila u vrlo čvrsti i relativno kruti materijal od kojeg su se krojile i šile čakšire. Čakšire su dobro štitile kako od zime tako i od košave. Osim ovih odevnih predmeta, od vune su se izrađivali još i neki upotrebni predmeti. Najčešće su to bili razni prekrivači, prostirke, kao i poznate banatske torbe. Sve ovo proizvodilo se od raznobojnog prediva tkanjem na razboju, a kasnije se sve još ukrašavalo resama, kićankama i pletenicama. Prekrivači i prostirke u samom tkanju bili su šarani kvadratičnim ili romboidalnim oblicima različitih boja, a na nekima je bilo i cvetnih uzoraka. Torbe i torbice bile su tkane obično na pruge različitih boja ili je možda doavan cvetni uzorak, a to je zavisilo od toga za šta će se torba koristiti. Ako je torba ili torbica bila za svaki dan tj. u njoj se nosilo jelo i piće kad se išlo u polje na rad, obično je bila na pruge, a one svečanije tj kad se nekuda išlo u goste i u njoj se nosio poklon, onda je ona bila s cvetnim uzorkom i bila je posebno ukrašena kičankama i pletenicama.

Ponesite torbu, jer ko nosi ne prosi ...

UOPŠT(in)AVANJE uOPŠTINAvanje

  • PDF

I dok neki prete stiroporom, drugi mašu (ne)principijelnim koalicijama, treći, opet, u svom sirovom duhu nariču o poštenju, usput švercujujući mobilne telefone, dotle je obična naivna svetina užasnuta prizorima iz razrušenog Japana, primorana da “guta“ priču o radioaktivnim izotopima sa udaljenosti od nekoliko desetina hiljada kilometara...

EU - u pravom smislu te reči (2)

  • PDF

Pre nego što sam krenuo put Barse, preko prijatelja sam našao smeštaj, kod njegovog prijatelja. Međutim, trebalo je doći, tj. naći tog čoveka u za mene u tom momentu, nepoznatom gradu. Taman kada sam pomislio da su svi moji problemi ostali tamo gde sam ih ostavio, onako iznenada došli su novi. Kao da se zid na svakom koraku stvarao ispred mene i svakim novim pokušajem da ga zaobiđem, udarao sam u njega. Da vam malo objasnim ovaj zid. Dakle, roaming sam već u Rumuniji mogao da zaboravim, jer mi nije funkcionisao (to će se u budućnosti pokazati kao super stvar ; )), internet koji je trebao da mi bude pouzdan partner u pronalaženju mog sada već novog prijatelja, pokazao je svoje kapitalističko lice. Nisam mogao na čitavom aerodromu naći ni jedan slobodan Hot Spot na koji bi mogao da se povežem, pod ovim “slobodan“ mislim, besplatan. Kako bih izašao iz ove krajnje bezizlazne situacije, naoružan engleskim i španskim jezikom krenuo sam u odlučujuću bitku, pronalaženje izlaska iz aerodroma i autobusa kojim bi se prebacio do Plaza Cataluny-e. Iako sam slušao priče kako Španci nemaju pojma da govore engleski jezik, i da se komunikacija sa njima na engleskom svodi na mlataranje nogama i rukama.

Ne odustajem od zamisli da komuniciram na engleskom i tako razuverim sve one koji su mi to rekli, jer sam se vodio politikom da, ukoliko ja to ne vidim i ne doživim, baš vam i ne verujem. Budući da sam kao i svako muško dete Srbije pored majke i sestre odrastao uz špansko/meksičke serije, tamo negde iz dubine devedesetih kreću da mi sa javljaju španske reči. Da, bili su u pravu ruke, noge glava su vam obavezni dodatak u komunikaciji, a takođe shavatam da bi prosečna devojka ili žena koja je barem tri sata svakodnevno trošila na serije bila smatrana jezičkim genijem. Naravno, zbog načina na koji je naučila jezik. Tako da bih ovom prilikom hteo i da se obratim toj populaciji, a i populaciji onih koji su im svakodnevno pričalo kako je to gubljenje vremena. E, pa nije gubljenje vremena, daje vam sasvim solidnu osnovu za komunikaciju i dalju nadogradnju. Malo se odaljih od teme... Ulazim ti ja u autobus i ostajem blago šokiran kada saznajem da je karta pet evra i dva centa ali opet jako jeftinija varijanta u odnosu na taksi. Nikako, ali nikako na aerodromu nemojte uzimati TAKSI, iako je to tamo sređenije - uzeće vam od 30 do 50 evra za vožnju od aerodroma. Tako da je 5,2 evra prilična ušteda u odnosu na taksi tarifu. Vozač me obaveštava da je moja stanica poslednja, taman da se malo opustim i nastavim sa gutanjem svega novog i za mene do tada neviđenog. Plaza Catalunya, izlgeda predivno; zgrade ukrašene i pripremljene za predstojeće praznike, tako velika i tako lepa. Ne usuđujem se baš da šetam, da se ne bih mimoišao sa prijateljem, tako da se moje razgledanje Plaze Catalunye svodi na deset metara napred i deset metara nazad. Nalazim se sa Stefanom, mojim domaćinom u narednih nekoliko dana.

Ostavljam stvari i odlazimo u obližnju kafeteriju da se okrepimo. Zaboravih da vam kažem reč-dve o prevozu. U Barseloni postoje četri vrste prevoza, Metro koji verovali vi ili ne ide na svaka tri minuta i da tačan je u sekundu. Najbolji dokaz za to je što odbrojavaju vreme u nazad i nije mi se desilo ni jednom dok sam bio tamo da je kasnio. Drugi je neka kombinacija metroao i voza, malo lošija verzija metroa, ali opet svakih sedam minuta, što je prilično dobro. Treći način prevoza, e to vam je stari dobri autobus, ahahah, čikam vas da pokušate da se švercujete u njihovim autobusima :) Četvrti će biti taksi, komunikacija ruka, noga, pa opet ruka noga. Nisam mogao da se načudim, hej, pa taksisti, turustičko mesto. Čoveče! To im je u opisu posla, znati barem još jedan strani jezik... Međutim, nećete imati taj luksuz, plus je pod mora se da se ponovi ime ulice ili mesta gde se planira ići barem pet puta, da se potvrdi, nije na odmet.

Prvo veče sam proveo relativno mirno, nisam se ponaso kao “pušten s' lanca“ Rasterećen i smešten, pokušavao sam da naučim put kojim smo išli do kafanice, za početak upoznavanja sa Barsom dosta, ali za sve što sam toga dana proživeo, mislim da je bilo dosta. Veče se završilo sasvim u suporotnosti kako je dan počeo, tiho uz zvuke španske muzike, špansko pivo u izvornoj ambalaži, oooo da - čaša od DVA dcl. Krajnje neuobičajene, jer se zna kod nas bez 0.5 L nema ni da se priča, a ne 0.2 L. Bože, da se smeju ljudi. :) Eh, još samo da saznamo kakav je osećaj probuditi se u Barsi. :)))))