Odštampajte ovu stranicu

Emocije, da li je to nešto šareno?

10 mart 2018
(0 glasova)

 Nešto u našem vaspitanju izgleda ne štima, a traje već predugo. O mnogim stvarima ovde se naprosto ne priča. Ne znam da li je baš uvek rež o “sramoti“ ili se podrazumeva tišina.

Najmanje se  priča o emocijama. To je tabu. Sve više i više mi se čini da mi ovde ne znamo da komuniciramo. Nije problem samo u tome što se o mnogo čemu ne govori već se za mnogo toga podrazumeva da druga strana to sve pretpostavlja. E pa, ti pretpostavi da ne pretpostavlja i za svaki slučaj kaži sta imaš da kažeš. Emocije i komunikacija se prožimaju, ako ne postavljamo stvari kako treba, ulazimo u jedan začarani krug međusobnog nerazumevanja.

            Kada sam bila mlađa, bio je “blam“ da nekome kažeš šta osećaš prema njemu, ti si onda slabić a taj drugi je jak, sredina, kultura, Balkan? Bolje da ne počinjem... U svakom slučaju, postoji velika verovatnoća da budeš ismejan. Što je, naravno, potpuno pogrešno, jer tuđa osećanja, kakva god bila, nisu nešto sa čime se treba šaliti, naročito u periodu adolescencije, kada su mladi ljudi dodatno osetljivi i zbunjeni. Sa druge strane, ako ne kažeš, ti  gubiš šansu za sreću. Možda je ipak bolje skupiti hrabrost i reći: “volim te“, onome kome treba dok si mlad, nego “ne volim te“ nekome kome ne treba kada si star, jer tada te reči imaju veliku težinu i nose sa sobom više posledica. Treba reći i tada, ali - bolje sprečiti nego lečiti. Ipak, ne radi se samo o partneru. Ovde je mnogo toga tabu reći, tipa da si nesrećan, da si ljut, da misliš da te prijatelj iskorištava, da su ti ovaj put za istu stvar naplatili više i da se osećaš pokradeno, da te frizer opet nije ošišao kako si mu rekao i da stvarno nisi zadovoljan... Emocije nas pokreću i učestvuju u svemu što radimo, u svim interakcijama sa drugim ljudima. Reci i šefu i kolegi i tati i mami i devojci i komšiji i kome god treba, otvoreno i jasno ako te nešto muči. Naravno, pazeći na pristojnost a i na njihove emocije, birajući vidove komunikacije koji ne povređuju, uvek usmereni na ponašanje, nikada na ličnost. Ili, ako je lakše, prvo recite nešto lepo, ono što vam se dopada kod neke osobe pa tek onda svoju sugestiju. Postoji način da se priča, u psihologiji se zove asertivni govor u narodu se zove “lepa reč i gvozdena vrata otvara“. Probajte jednom na najobičnijem primeru umesto: “Opet nisi bacio đubre, kako me nerviraš“, da kažete: “Kada ne baciš đubre, osećam se uznemireno“. Kako god sada to zvučalo, probajte. Tako će ljudi znati koja osećanja bude kod vas njihovi različiti postupci. I nije tabu tema što se nervirate jer nije bačeno smeće.

            Kasno je kada dođete kući da prevrćete po glavi šta ste sve mogli da kažete da bi vas ljudi razumeli i da bi znali šta osećate, a i da biste vi znali šta oni osećaju. Komunikacija i ispoljavanje emocija se uči od malih nogu ali nije nešto što se ne može ispraviti i na ćemu se ne može raditi. I tačno je ono što vam je govorila mama, mora da se priča.

dipl. psihilog Maja Đurišić

We use cookies to improve our website. By continuing to use this website, you are giving consent to cookies being used. More details…