Odštampajte ovu stranicu

ISTORIJA: Crveni oktobar

06 decembar 2017
(0 glasova)

Ove godine se obeležava tačno jedan vek od izbijanja Oktobarske revolucije, velikog i značajnog istorijskog događaja čije posledice traju i do današnjih dana.

Presudnim oktobarskim zbivanjima prethodila je Februarska revolucija koja je nakon brojnih neuspelih temeljnih promena društvenih odnosa u carskoj Rusiji, potlačenima i obespravljenima ipak ulila nadu u mogyćnost svrgavanja vladajuće elite otuđene od običnog puka i ogrezle u pohlepi i srebroljublju. O razmerama socijalnog bunta koji je u ovoj velikoj monarhiji vladao u to vreme dovoljno govori podatak da je samo u prvom delu 1914. godine širom Rusije izbilo čak 3534 radnička i politička štrajka. Druga i završna faza revolucije predvođena je od strane Vladimira Iljiča Lenjina i njegovih političkih saboraca boljševika, pripadnika levog krila Ruske socijaldemokratske radničke partije. Masovnosti i uspehu ovog istorijskog prevrata doprinelo je i učešće menjševika, članova ruske Socijalističke revolucionarne partije, pa i anarhista. Ova prva marksističko-komunistička revolucija u istoriji izvedena je u Petrogradu, današnjem Sankt Peterburgu a tadašnjoj ruskoj prestonici koja je kasnije ponela ime Lenjina. Narod i radništvo digli su se  protiv neefikasne Privremene vlade Aleksandra Kerenskog. Nemiri u Petrogradu protekli su uglavnom bez krvoprolića. Na čelu Crvene garde bili su boljševici koji su zaposedali jednu po jednu državnu instituciju nailazeći na minimalni otpor organa reda. Juriš na Zimski dvorac u noći između 6. i 7. novembra predvodio je Vladimir Antonov-Ovsenko, a početak operacije obeležen je ispaljivanjem plotuna s krstarice Aurora. Zimsku palatu su čuvali kozaci, Ženski bataljon i odred kadeta vojne akademije. Dvorac je zauzet oko dva sata iza ponoći, a  7. novembar je izabran kao zvanični datum Oktobarske revolucije, čime su položeni temelji za uspostavljanje Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika 1922. godine.

 Kao i svaki revolucionarni čin i ovaj je izazvao brojne žrtve i doveo do nesreće mnogih koji su u tom trenutku iz određenih razloga stali uz vlast. Pored ubistva poslednjeg ruskog cara Nikolaja Drugog Romanova i njegove čiave porodice desio se i egzodus caristički orijentisanih Rusa. Brojne izbeglice tada je primila je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Ruski emigranti osnivali su svoje kolonije u svim većim gradovima, pa i u Pančevu. U zgradi današnjeg Doma omladine nalazila se Ruska bolnica u čijoj neposrednoj blizini je izgrađena i ruska pravoslavna kapela. Umetnici, naučnici, književnici iz Rusije koji su onda utočiše pronašli u našim krajevima dali su nemerljiv doprinos kulturi ovih prostora.

 Malo je poznato da su i pojedini Starčevci imali udeo u slavnoj Boljševičkoj revoluciji. To su bili austrougarski ratni zarobljenici koji su se zadesili u Ruskoj imperiji u vreme erupcije narodnog nezadovoljstva i izbijanja opšte pobune. Podatke o Banaćanima koji su učestvovali u Oktobarskoj revoluciji čuva Istorijski arhiv u Pančevu, a oni se nalaze u Informatoru iz 1967. priređenom povodom njenog 50. jubileja. Mita Đurišić, zemljoradnik iz Starčeva bio je jedan od svedoka ovih prelomnih događaja. Sakupljačima memoarske građe izjavio je da se ne seća u kojoj je tačno jedinici ratovao. Određen je da pohađa politički kurs koji, nažalost, zbog slabovidosti nije uspeo da završi. Tom prilikom sreo je i druga Tita koga su tamo zvali "Mali". Imao je takođe tu čast da na jednom od zborova vidi i Lenjina. Starčevac Mita Jarkovački bio je, pak, u radničkoj brigadi sastavljenoj od ratnih zarobljenika, a vratio se u domovinu 1919. Radnik iz našeg mesta, Radovan Jorgović, bio je u sanitetskoj službi za koju je pre toga i obučen. Preminuo je u Starčevu godinu dana pre objavljivanja ovog Informatora posvećenog učesnicima Oktobarske revolucije. Franja Poljak, poljoprivrednik iz Starčeva i učesnik događaja tokom Crvenog oktobra, po povratku u zavičaj bio je jedan od aktera pobune naših seljaka nastale u proleće 1919. godine. Ta je eskalacija narodnog revolta kasnije pod uticajem dominantne ideološke matrice nazvana "Starčevačkom republikom".

Dalibor Mergel

We use cookies to improve our website. By continuing to use this website, you are giving consent to cookies being used. More details…