Odštampajte ovu stranicu

ISTORIJA: Ratno pismo

14 avgust 2017
(0 glasova)

Starčevci roeni krajem 19. stoleća doživeli su u svom veku dva svetska rata. Mnogi od njih su i svoje kosti ostavili na frontovima daleko od zavičaja.

Oni koji su imali sreću da budu pošteđeni ratnih užasa ostajali su u svom rodnom kraju i pod okupacijom trpeli sve grozote koja ona sa sobom nosi. Glad, nemaština, vanredno stanje i tuđinska uprava koja maćehinski tretira svakoga ko joj se suprotstavi, bila su obeležja tih tmurnih godina. Običan čovek je u takvim okolnostima imao tri izbora - da stane uz okupatora, da ćuti, trpi i pokušava da što neozleđeniji pregura ratna vremena ili da se aktivno bori za slobodu. Sudbina onih koji su odabrali prvu opciju uglavnom je poznata, malo ko je umakao ruci pravde. Međutim, i srednji put takođe je često podrazumevao pomaganje neprijateljima svoje zemlje, što se u poratnim godinama teško da opravdati. Borci za slobodu su živeli najčasnije - ginuli su na ratištu ili su se s njega vraćali podignute glave. Ne zna se da li je bilo teže onima na frontu, u zarobljeništvu ili porodici koja ih je čekala kod kuće. Ni za vreme Prvog svetskog rata niti tokom Drugog nije bilo mnogo načina da se sazna jesu li živi i zdravi vojnici koji se bore daleko od svog doma. Majke, očevi, supruge, deca, braća, sestre i ostala rodbina najmilije su bez ikakvih vesti čekali i nekoliko godina. Šta im je preostajalo sem molitve i nade da  će preživeti i brzo se vratiti svojima. Jedini oblik komunikacije u to doba bila je prepiska. Pisma su u Starčevo slali vojnici ili zarobljenici, a prijatelji i porodica su na isti način odgovarali izveštavajući ih o teškom i neizvesnosti ispunjenom životu u mestu.

            U ruke našeg sugrađanina Antona Deningera, igrom slučaja je, pre nekoliko decenija, dospeo jedan stari dokument iz 1867. godine pisan vrlo nečitko i to na nemačkom jeziku. On je sam po sebi takođe jedno vredno svedočanstvo koje bi, ako bi stručno lice uspelo da protumači njegov sadržaj, osvetlilo jedan period u našoj lokalnoj istoriji. Međutim, ono što se nalazi na poleđini lista se gotovo potpuno može pročitati i datira iz Drugog svetskog rata. Reč je o pismu Starčevca svom sinu i njegovim ratnim drugovima. S obzirom na to da je sastavljeno u stihu, a Franja Mikić (1889-1946.) je bio nadaleko poznat po izuzetnom daru da o događajima i pojavama ispreda u poetskom stilu, vrlo je verovatno da je on pošiljalac, a njegov sin Paja primalac ove poruke u obliku pesme. U ovom broju "Starčevačkih" u celini vam prenosimo u određenoj meri preoblikovan i za format ove rubrike prilagođen sadržaj ratnog pisma:

            "Ovo pismo iz Banata, pozdravlja te sine tata i želim vam zdravlje svima kol'ko god vas tamo ima. Bili Srbi il' Hrvati ja ću sve vas pozdravljati. Sve po redu pozdrav svima, ali prvo moga sina, nek ga milost božja prati. Drugi pozdrav šaljem ćati, nek i njega bog poživi, to komšiji mome Ivi. Treći pozdrav šaljem Marku, vašem drugu to Poljaku, koji mi je pismo pis'o da rod od sad više nismo. A čevrto isto taki uručite vašim Bati, Blaženića (ostatak reda je nečitak prim. aut.), da mu majka suze roni, baba Ane još i više svakog dana suze briše i moli se višnjem Bogu, da unuka vidit mogu odmah bi mi lakše bilo. Tome, dete jagnje milo, da l'  će bajka doživiti i da l' će te još viditi. Veruj, bajka muči muku, poslaće ti jednu šunku, kobasica i rebara. Sad pozdravi još drugove Blaženića Tome sina, da su Rusi do Berlina. U Berlin će skoro ući, pa će Nemce sve potući i Hitlera pokoriti. Tad će vama lakše biti, svak će onda da zapeva. Sad nek pozdrav primi Steva, sin tutora crkvenjaka, i njegova plače majka. Iz oka joj suza rosi, a tata mu kesu nosi, š njom po crkvi kupi pare k'o Frgelckot (?) u nju da je. Kad novaca on nakupi nek se k sinu on uputi, u hajziban neka plati da vas može pohađati u Mađarsku zemlju tuđu. Pozdravite mladog Buđu to ako je još tu s vama, groznicu mu ima mama, u krevetu leži ona, a tata mu kod balona. Niz balon se Pajo drži, dva kazana baš sad prži, rakija je dobra jaka, to vam pozdrav iz Banata".

Dalibor Mergel

We use cookies to improve our website. By continuing to use this website, you are giving consent to cookies being used. More details…