Odštampajte ovu stranicu

Dragoljub Stavrov, nekadašnji vozač: Poštujmo i pomažimo se

05 jul 2017
(0 glasova)

Eksluzivni gost prepoznatljive rubrike tekućeg broja najstarijeg vojvođanskog seoskog glasila je Dragoljub Stavrov, rođen 1938. godine, od majke Petre i oca Borisa, u selu Kusa Vrana, u Opštini Pirot.

Tamo je završio niže razrede osnovne škole, a u obližnjem mesto Trnsko Odorovce i preostalih četiri. Nedugo zatim, otac je doneo odluku o napuštanju ognjišta i preseljenju u Starčevo. To se i dogodilo 1954. godine, kada je kupljena kuća u Ulici maršala Tita. Iste godine, nešto ranije, Dragoljub se i oženio s prvom komšinicom iz sela - Jevdom. To znači da je u braku, i to izuzetno skladnom, neverovatne šezdeset četiri godine, iz kojeg ima dva sina - Svetomira i Jovana, kao i brojne unuke i praunuke.

            Po dolasku u Starčevo, radio je u ciglani, potom kao traktorista u tadašnjem PIK-u ili AD-u “Vojvodina“. Nakon toga, kada je položio za kamion, prebacio se u pančevački PIK “Tamiš“ u sektor “Transport“. Dugo godina je krstario po celoj Jugoslaviji, a pred kraj radnog veka, vratio se u starčevačku “Vojvodinu“, odakle se penzionisao 2001. godine. Nije imao vremena za honorarne poslove, ili za hobije, a nikada se nije petljao u “visoku politiku“, izuzev što je bio član nekadašnjeg Saveza komunista. Po odlasku u penziju, zajedno sa sinovima, posvetio se povrtarstvu i uzgoju paprike.

            Kako je odrastao mali Dragoljub?

            - Najranije detinjstvo provodio sam u Kusoj Vrani, koja se nalazi u pirotskom kraju na Suvoj planini. Tamo, u toj živopisnoj prirodi odrastao sam u prosečnom poljoprivrednom gazdinstvu, što je podrazumevalo mukotrpan rad i tešku borbu za egzistenciju. Pritom, to je bio i period ratnih okolnosti, a sećam se i pojedinih detalja iz tog vremena kada sam imao pet, šest godina. Zbog svega toga, brat Nikola i ja bili smo prinuđeni da odmalena pomažemo roditeljima, pa smo uglavnom čuvali stoku. U Kusoj Vrani sam završio niže razrede, a ostatak osnovne u selu Trnsko Odorovce. U to vreme još uvek je bilo dece da bi škola radila, što je već poodavno nezamislivo. Nisam tamo bio još od sredine osamdesetih, kada mi se udavala bratanica, a bilo je svega petoro, šestoro dece. Narod se godinama iseljava iz tih krajeva, jer im tamo nema života.

            Zatim, napuštanje  ognjišta...

            - Otac je bio zidar i dobar majstor, koji je časno i pošteno radio svoj zanat. Ali, zbog dolaska novih vremena i drugačijih prohteva života, u tim krajevima postajalo je sve teže normalno egzistirati. Stoga je 1954. godine doneo odluku da napusti zavičaj i dođe u Vojvodinu, tačnije u Starčevo, jer mu je rođena sestra ovde bila nastanjena već izvesno vreme. Krenuo je u novi život zajedno sa stricem, taman pošto sam završio školovanje i oženio se, iako sam imao svega šesnaest godina. Moja žena Jevda zapravo je bila i moja prva komšinica i vršnjakinja. I, eto - otada smo u braku koji traje i dan, danas, nakon čitavih 64 godina, što znači da smo već odavno pregurali i “zlatnu svadbu“. Moram da kažem da smo se, iako tako mladi, od prvog momenta veoma voleli i, bez ustezanja, da dodam da sam je prosto obožavao.

            Dolazak...

            - Kada smo se došli u Starčevo, nisam imao nekih velikih problema da se adaptiram, naročito zato što su i komšije bile prema nama veoma predusretljive. Doselili smo se u Ulicu maršala Tita, a među prvima smo se upoznali s porodicom Laze Lemajića. I s njim kao i sa svima drugima, odlično smo se slagali. Nešto kasnije, kada sam stao na noge, nedaleko od te kuće, napravio sam i svoju u kojoj i danas stanujemo žena i ja.

            Zaposlenje...

            - Po dolasku u Starčevo, počeo sam da radim fizičke poslove u ciglani nadomak današnjeg stadiona. Trudio sam se i davao sve od sebe, što su poslovođe primetile, pa su me predložile da pohađam školu za traktoriste. Šestomesečni kurs odvijao se u Omoljici, a kada sam ga završio, počeo sam da vozim traktor za takozvanu starčevačku zadrugu. Ubrzo sam završio i jednogodišnju traktorsku školu u Pančevu, nakon čega sam otišao u Armiju, koju sam služio u Valjevu i Petrovcu na Mlavi. I tamo sam bio vozač u auto-jedinici, a tada je vojni rok trajao dve godine.

            Kamioni...

            - Kada sam se napokon vratio u civilistvo, položio sam državni ispit za vozača u Zrenjaninu. I ta škola trajala je godinu dana, pa sam postao kamiondžija u starčevačkom PIK-u. U tom preduzeću sam faktički zaposlen od 1956. godine, a osam godina kasnije prešao sam u PIK “Tamiš“, u odeljenje koje se zvalo - “transport“. Tamo sam proveo najveći deo radnog veka, a pred sam kraj, kada je firma rasformirana, vratio sam se u starčevačku “Vojvodinu“, u kojoj sam dočekao penziju. To se dogodilo 2001. godinu, pa sam računajući beneficiju, nakupio sam 54 godine staža.

            Šoferiranje...

            - Taj posao sam izuzetno voleo, a vozio sam bezbroj kamiona - od “dajca“, pa na kraju do FAP-a. Praktično sam, zahvaljujući tome što sam radio u špediciji, proputovao celu veliku Jugoslaviju - od Vardara do Triglava, u pravom smislu te reči. Događalo se da nisam dolazio kući i po nekoliko meseci. Pored vožnje, trebovao sam robu i ugovorao poslove. I nikad nisam išao prazan; prevozio sam sve i svašta - od grožđa do gvožđa. Pritom, bio sam pedantan i besprekorno se brinuo o kamionu. Jedinu prijavu sam platio u Sloveniji i to samo zato što mi nije radio tahograf. Ali, ne samo da nisam imao udes, već me niko nije nije čak ni “čuknuo“. Uvek sam bio na oprezu, držao odstojanje po dvesta metara, poštovao sva ograničenja, a čim bih osetio umor, zaustavio bih se da odspavam. I to uvek u kamionu, nikakvi hoteli ili moteli nisu dolazili u obzir. Iako tada nije postojao zakon o zabrani dužine vožnje i događalo se da vozim i po trinaest sati, samo jedanput sam, i to za trenutak, malko zadremao. Kada je reč o iskustvima u bivšim jugoslovensim republikama, moram da priznam da sam najbolje prolazio u Sloveniji - i po pitanju gostoljubivosti, a naročito u pogledu korektnosti. Sve u svemu, još jednom da ponovim - voleo sam taj posao neopisivo, ali ni da je bilo drukčije, nije bilo vremena radim nešto honorarno, pa čak ni za hobi.

            Poljoprivreda...

            - Kada sam otišao u penziju 1999. godine, preorijentisao sam se na poljoprivredu. Tačnije, na povrtarstvo, odnosno papriku. Zapravo, to pomažem sinovima. I sve do danas, svakog leta, po tri-četiri meseca sam na njivi u ritu, kako bih brinuo o tom povrću - čuvam ga, pripremam, zalivam, berem... I dalje mi nimalo nije teško i rado odlazim u polje, jer srećom - zdravlje me drži, a i veoma volim da radim. Mnogo znači i to što sam se za sve ove godine odlično slagao sa suprugom; isto važi za sinove i unuke i jednom rečju - srećan sam zato što sam, sve zarađeno na točkovima, pretočio u beton i na taj način obezbedio svojim naraštajima siguran krov nad glavom.

            Starčevo, danas...

            - Ovo je od početka bilo mesto u kojem je lepo živeti. Ne bih ga menjao ni za jedno drugo i, bez obzira na to što sam planinsko dete, veoma mi se dopada ova ravnica. Da ne pričam o tome da je oko mene porodica i familija. Starčevo zaista lepo izgleda i moram da pohvalim to što mesto iz godine u godinu napreduje. S druge strane, budući da sam često u polju, jedino što mi bode oči su atarski putevi, koji su u prilično lošem stanju, te mislim da bi bilo veoma važno urediti ih.

            Tako govori ovaj vredni, pošteni i krajnje dobronamerni Starčevac, a sugrađanima poručuje:

            - Da se slažu, poštuju i pomažu jedni druge.

Jordan Filipović

We use cookies to improve our website. By continuing to use this website, you are giving consent to cookies being used. More details…