Kao dete, zavoleo je košarku, a od nedavno ljubav se rodila i prema folkloru. Zapravo, neobičan spoj dve različite igre, Nenada motiviše da bude uspešan u svakoj od njih i želja mu je da u budućnosti ostvari što više uspeha kako u košarci tako i na folkloru.
Sa koliko godina si pokazao interesovanje za košarku?
- To je bilo sa osam godina, u drugom razredu osnovne škole. Nešto pre toga oprobao sam se i u drugim sportovima, ali sebe sam pronašao u košarci. Kako su godine prolazile sve više sam pokazivao interesovanje za ovaj sport, što se odrazilo na nastavak moje karijere, sve do danas. Prvo poznanstvo sa pravilima košarke i prve korake napravio sam u Košarkaškom klubu Borac. U petom razredu osnovne škole, na poziv trenera Nemanje Vidića, počeo sam da treniram u KK-u Roling hanter gde sam najviše i napredovao. Sa pomenutim timom osvojili smo Vojvođansku ligu i to je zapravo moj najveći uspeh na koji sam veoma ponosan.
Sa sedamnaest godina doživeo si povredu? Kako je to uticalo na tvoje dalje bavljenje sportom?
- Tri godine nisam imao kontakt sa loptom i to je za mene loš period koji je na svu sreću iza mene. Posle toga usledio je povratak u prvi tim Borca gde i danas treniram. U periodu od aprila do septembra igra se Letnja liga za koju će uskoro početi pripremni period i nadam se da ćemo biti uspešni na predstojećem takmičenju.
Trenirao si mlađe kategorije Borca, kakvi su tvoji utisci?
- Nepune dve godine trenirao sam mlađe kategorije Borca, podeljene u tri selekcije. Prvu čine početnici uzrasta od šest do devet godina, drugu čine mlađi pioniri 2004/2005. godište, a najstariju grupu pioniri. Ovom prilikom bih pohvalio mlađe pionire koji su se plasirali u finale turnira Vojvođanske lige. Radi se na tome da finale turnira bude održano u Hali sportova na Strelištu pa se nadamo da će biti mnogo publike koja će podržati naše male košarkaše. Inače, rad sa mladom decom za mene je pre svega zadovoljstvo i naravno veliko iskustvo. Nažalost, zbog fakulteta i posla nisam u mogućnosti da ih treniram, ali i dalje sam u klubu pa se nadam da ću se u narednom vremenskom periodu vratiti tom poslu.
Nedavno si počeo da igraš folklor?
- Zapravo sam počeo u septembru prošle godine. Rekao bih da je počelo sasvim slučajno, po završetku turneje Radničkog kulturno-umetničkog društva “Jedinstvo“ koja je bila u Portugalu. Išao sam sa drugom koji je već godinama član RKUD-a, pa sam po nagovoru drugara koje sam upoznao na tom putovanju odlučio da se oprobam. Vrlo brzo postao sam jedan od članova RKUD-a “Jedinsvo“ i isto tako brzo i zavoleo folklor. Možda je neobično da se igra sa košarkaškog terena nastavlja na bini, u narodnoj nošnji i opancima, ali folklor je trenutno nešto što me čini zadovoljnim i drugačijim. Mislim da na neki način predstavljm primer da godine nisu važne kada je folklor u pitanju, jer nikada do sada nisam igrao ovu vrstu igre, a ipak sam nastupao na već dva koncerta i pokazao se sasvim lepo za početnika.
Šta je ono čime ćeš se baviti u budućnosti?
- Nastaviću da se bavim folklorom, ali i košarkom jer je to ono što sam od malena zavoleo i zbog čega sam se mnogo žrtvovao. Imam planove da, kad završim studije, upišem Višu školu za trenera kako bih se ozbiljnije posvetio košarci.
Jelena Jovanović