O STARČEVCIMA - Antal Kiš - dobošar i orguljaš

O većini Starčevaca imam podatke u matičnim knjigama ili na velikom porodičnom stablu koje se vodi za Starčevo i okolicu, ali imena Antala Kiša u tim podacima nema. Ovo znači da nije rođeni Starčevac, ali ga većina Starčevaca, pa i ja, smatra Starčevcem jer je većinu života proveo ovde, i dao veliki doprinos životu i razvoju kao i ulozi našeg mesta u društvenom životu zajednice.

Kada je došao u Starčevo, i odakle, nemam podataka tako da ne bih o tome, ali po imenu i prezimenu, a i po načinu njegovog izražavanja znam da je bio Mađar, jer kao i svi Mađari nikada nije znao ispravno iskoristiti padeže, a ni rodove. Čika Antal, kako smo ga svi zvali, kako sam napomenuo bio je uključen u većinu društvenih aktivnosti vezanih uz život Starčeva. U okviru tadašnje Mesne zajednice, kako smo mi zvali - Opštine, bio je svojstvu nekakvog kurira, tj. radio je na nekakvim pomoćinim poslovima, a jedan od tih poslova je bio i posao seoskog dobošara. Kada je trebalo selu objaviti neke važne vesti ili je trebalo provesti nekakve akcije, to se moralo i javno objaviti. Iako su takve objave bile postavljene i na oglasnu tablu u ulazu u Opštinu, ljudi baš nisu to išli da čitaju, osim onih koji su se svakodnevno skupljali pred Opštinom i trafikom čika Jose Šoštarića. Zbog toga je dobošar bio glavni glasnik koji je prenosio objave narodu. Kao i svi Starčevci i čika Antal je i za taj posao koristio bicikl, a i iz razloga što je teško hodao. Nisam baš siguran da nije bio i invalid na jednu nogu, jer mi se čini kad je vozio bicikl da jednu nogu nije ni savijao, nego ju je nekako uvek držao ravno. Nogavicu od pantalona uvek je imao zategnutu štipaljkom da mu nogavica ne bi otišla u lanac. Najzgodnija mesta za čitanje novosti i objava bile su ćoške, mesta gde su se sekle ulice i gde su se po običaju ljudi skupljali na saborima. Dok se vozio na biciklu do koje ćoške, polako je po dobošu udarao palicama po jedan udarac, tako da se moglo čuti i istrčati iz avlije i stići do ugla dok i on ne počne da čita objavu. Potom bi lupao lupao je u doboš tako dugo i tako jako do god se nije skupilo dosta naroda kako bi pročitao ono što ima. Iako je sve čitko bilo napisano, čika Antal je to pročitao na svoj način, s prizvukom mađarskog, ali to nikoga nije smetalo i svi su ga uvek dobro razumeli.

Ne mogu da se setim kada je čika Antal preuzeo dužnost kantora i orguljaša u starčevačkoj crkvi Sv. Mauricija, ali je to bilo nakon što je braca Nikola Pavlić zahvalio na dužnosti zbog starosti. Pretpostavljam da je to bilo kasnih pedesetih godina, negde u doba kada se rušio stari i gradio novi crkveni toranj. Takođe, ne znam da li je bio školovani orguljaš, ali je vrlo dobro čitao notne zapise i svirao je po notama. Kako su orgulje bile mehaničke, tj. svirale su pomoću zraka iz meha, koje se fizički morao naduvavati, to je uvek morao biti neko na papuči meha i stalno ga naduvavati da orgulje mogu svirati. Obično su to radili stariji ministranti, koji su bili malo teži, ili koji put i dva ministranta, je je meh bio opterećen tegovima kako bi bolje izduvavao vazduh prema sviralama orgulja. Na mehu je bila namontirana i kazaljka koja je prolazila kroz prorez na ormaru od orgulja, pa se moglo viditi koliko je meh naduvan. Kako je čika Antal svirao, tako se meh polako praznio i kazaljka bi sve više išla prema dole. Kako bi orgulje mogle stalno svirati, papučom se meh stalno morao naduvavati, a to smo mi rekli “gazimo“ orgulje. Onaj koji je gazio orgulje morao je dobro da pazi da meh ne ostane bez vazduha, jer onda ne bi bilo svirke. Dogodilo se to koji put, da kad smo gazili nismo dobro pazili, pa je čika Antal onako u žaru svirke, svom snagom pritisnuo tipke na klavijaturi, a zvuka niotkuda. Samo nas je pogledao preko naočara, meh bi bio začas naduvan i orgulje su dalje proizvodile zvuk. Čika Antal je još dugo godina svirao u crkvi, ali zbog starosti sve se teže penjao na koroš, kao uostalom i ostali pevači, a i orgulje je trebalo održavati. Zato su svi radije prihvatili da pevaju uz harmoniju koja je bio u samoj crkvenoj lađi.