O STARČEVCIMA - Marica Flanjak

Baba Marica, kako smo je većinom zvali, rođena je u mnogobrojnoj familiji Barašević a udala se za Paju Flanjka davne 1929. godine. Kuća im je bila u današnjoj Partizanskoj ulici, a bila je karakteristična po tome što je bila uvučena naspram ostalih kuća u ulici koje su bile sa čela, a pretpostavljam da je Flanjkova kuća napravljena pre nego što se selo ušoravalo, pa bi to bila možda jedna od najstarijih kuća u selu. Kuća je bila na dosta velikom placu, pa kad se formiralo Radničko naselje, Polakovi su napravili kuću na nasleđenom placu. Ne mogu da se setim čime se deda Pajo bavio, ali mi se čini da Flanjkovi nisu imali ni puno zemlje, pa su svoju kćer Mariju dali na škole. Tako je Mara kako je zovemo, završila učiteljsku školu i postala učiteljica Mara, a kad je konačno dobila posao u starčevačkoj osnovnoj školi, udala za Antona Polaka, takođe učitelja. Baba Marica, uvek ima je bila od pomoći, a naročito kad su se rodili Darko, a kasnije i Zlatko. Kao dete, dok sam dolazio da se igram kod Darka i Zlatka, činilo mi se da je baba Marica uvek bila tu.

Kako su učitelj Bata i učiteljica Mara radili u školi, neko je morao da pazi na Darka i Zlatka s obzirom da u to doba nije bilo vrtića, nego samo zabavište u koje se išlo tek sa šest godina, tu ulogu čuvanja unuka preuzela je baba Marica. Kad je već bila u stanu, usput je i priredila za sve ručak, a bogme se znala zadržati i do večere, jer je iza ručka još i sve trebalo pospremiti. Bilo mi je interesantno da gledam kad je prala sudove posle ručka. Kako u to doba nije bilo tekuće vode ni sudopera, Polakovi su imali specijalni astal, koji kad se izvukao je imao ugređene dve vajndle, baba Marica bi natočila u obe vajndle tople vode, pa bi u jednoj vajndli prala, a u drugoj ispirala, a na gornjoj ploči od astala bi ostavila da se malo ocedi. Kad je dolazila kod Polakovih, vozila se na starinskom ženskom biciklu s dvostrukom ramom, a kao stara Starčevka nosila je suknje i bluze, nije se prekrojila kako smo mi to rekli kad su neke žene prešle iz sukanja u haljine, a na glavi je uvek imala uredno povezanu maramu. Kasnije je nosila i naočare s običnim jednostavnim crnim okvirom, a govorila je razgovetno, ali ja nisam doživeo da je na nekoga povisila glas. Kako sam napisao da su Flanjkovi imali dosta veliki plac, baba Marica se bavila i baštovanstvom. Nije to bilo nešto na veliko, no bilo je i za prodaju. Čini mi se da, čim je u Starčevu otvorena pijaca, jedan od prvih prodavaca je baš bila baba Marica Flanjkova, a kad su postavljene prve betonske tezge, odabrala je mesto i čini mi se da je na istom mestu svakog četvrtka i nedelje prodavala svoju robu. Bilo je tu uvek različitih stvari, ali sve sezonski kako je što dospevalo u bašti. Sve pune torbe, kad je išla na pijac, obesila je na svoj bicikl, pa ako je toga bilo puno, obično ga je gurala, a kad je toga bilo manje, obično se vozila. Deda Pajo je već u to doba bio bolešljiv čovek i mislim da joj nije previše mogao pomagati, ali se zato brinuo oko kuće. U torbama se našlo i mlade salate i mladoga graška, krompira, od Petrova na dalje i koja jabuka, pasulj i još koja sitnica, kako bi prodajom poboljšala skromni kućni budžet. Kad je deda Pajo 1973. godine umro, Polakovi su već bili u novoj kući, bašta se je smanjila, a i baba Marici posao i obaveze. Sad joj je do Polakovih bilo jednostavno, došla je preko bašte, nije više morala na bicikl, ali joj je i dalje služio za odlazak na pijac. S obzirom da su Darko i Zlatko već bili odrasli, a volili su se baviti i tehnikom, to im održavanje baba Maricinog bicikla nije bio problem. Iako je bila vernica, iz razloga što su Mara i Bata bili učitelji i u državnoj službi, nije često išla u crkvu. Ali velike praznike nije propuštala. Mislim da joj to niko nije zamerao.

Evo tako sam ja doživio baba Maricu Flanjkovu, pa kad na početku nisam uz ime napisao neku karakteristiku, sad na kraju ću pobrojati sve, pa nek svako odabere ono po čemu se je najviše seća. Baba Marica Flanjkova bila je mama, tašta, baba, domaćica, vrtlarica, piljarica i to sve u jednoj običnoj ženi.