Vladan Stanojević Kele, kulinar

Da budemo opština!
Jedan od prepoznatljivijih Starčevaca, uvek raspoložen za druženje, lepu reč i širok osmeh ispod karakterične brade. Nema boljeg poznavaoca navažnije sporedne stvari u ovom mestu, koji tokom osamdesetih godina, ne štedeći grlo, nije pozdravljao njegove bravure, niti istinskog gurmana, kome ne krene “vodopad iz usta“, pri samoj pomisli na njegove “kotlićarske“ špecije. Iz ovih nekoliko asocijacija jasno je da je ekskluzivni gost, rubrike, tekućeg broja najstarijeg vojvođanskog seoskog glasila - Vladan Stanojević, mnoogo pozntiji kao Kele.

Vladan Stanojević, rođen je u Brezovicama, Opština Krupanj, 12. septembra 1959, od majke Anđelije i oca Ilije. Pored dva starija brata, ima i mlađu sestru, u braku s Gizelom je od 1981, a već naredne godine rodila im se kćerka Sandra. U Starčevo se doselio 1967, gde je završio je osnovnu, a potom i srednju ugostiteljsku školu u Pančevu. U Rafineriji je se zaposlio 1989., a 18 godina kasnije je samoinicijativno, kao tehnološki višak, napustio firmu. Imao je iskustva i u politici, kao član SRS-a, na čijoj listi je bio odbornik Skupštine grada u sazivu 2008-2012. Od nedavno je u Gradskom odboru SPS-a. Ipak, prva i, možda, najveća ljubav bio mu je fudbal - od 1974. godine je igrao je u podmlatku FK-a “Borac“, zatim godinu dana u prvom timu omoljičke “Mladosti“, nakon čega se ponovo vraća u staro jato, da bi karijeru okončao u “Utvi“. Poslednjih godina postizao je brojne uspehe u sferi kulinarstva, a jedan od omiljenijih hobija mu je pecanje.

Kako je odrastao mali Vladan?
- Najdublja sećanja sežu do omoljičkih dana. Živeli smo relativno skromno, porodica je bila velika, a samo je otac radio. Bez obzira na sve nevolje, roditelji su bili borci, ne preterano strogi, nisu nas tukli, ali se poštovanje podrazumevalo. Kao i ostala deca, zabavljali smo uz tada aktuelne igre, poput žmurki, neizbežnih fudbala i klisa, ali i jedne retke zanimacije - ubacivali smo orahe u kupu i uzvikivali doskočice, poput “ćimi-limi, ostavi mi...“. Stanovali smo pokraj Ponjavice, pa sam još od malih nogu zavoleo pecanje. U to vreme tamo je sve vrvelo od crvenperki, babuški... Interesantno je da sam se najviše družio sa Zekom Božićem, danas veoma uspešnim biznizmenom, koji me je podučavao karateu, dok sam ja njemu pokazivao fudbalske cake. Zimi smo igrali improvizovani hokej na zamrznutoj ponjavičkoj vodi, a jednom prilikom nam je čak pukao led pod nogama. Srećom, Zeka je živeo u blizini, pa smo se kod njega presvukli i osušili.

Selidba, škola...
- U Starčevo sam se doselio 1967. godine kada smo kupili plac u Radničkoj ulici, broj 18, i dok nismo sagradili kuću, vreme smo provodili u improvizovanoj brvnari. Ubrzo sam krenuo u drugi razred kod učiteljice Mire, koja mi je ostala u lepom sećanju, kao izuzetno korektna osoba. Učenje baš i nisam obožavao, matematiku naročito, dok sam se u ostalim premetima solidnije snalazio. Pre izgradnje nove škole, učionice su nam bile raštrkane po više zgrada. Mi smo, recimo, nastavu pohađali u prostorijama starog zabavišta. U odeljenju sam se najbolje slagao s Mićom Matijaševićem i Nenom Ilićem, a klupe sam delio i s Golubom Vulovićem, Zoranom Nedićem, Snekijem Stankovićem...

Fudbal...
- Još u Omoljici svaki slobodan trenutak sam posvećivao najvažnijoj sporednoj stvari na svetu. Možda je malo neskromno reći, ali sam zaista bio veoma talentovan i da sam radio kvalitetnije, ko zna gde bi mi bio kraj. Uz prvog trenera Cigu Kanačkog, kondicione treninge smo, pored ostalog, održavali na polju ispod terena i maštali o što više kontakata s loptom. Zahvaljujući fizičkim predispozicijama - brzini, pre svega, brzo sam se profilisao na poziciji desnog krila. Nije proteklo mnogo vremena i već sam zaigrao u prvoj postavi podmlatka i pružao zadovoljavajuće partije. Potom sam doneo odluku o selidbi u omoljičku “Mladost“, s namerom da igram među juniorima, ali na moje ushićenje, odmah sam uvršten u prvi tim. Nisam bio tremaroš, pa mi prva prijateljska utakmicaprotiv OFK “Beograda“, povodom seoske slave, nije predstavljala nikakav problem. Odatle sam otišao u JNA, a u avgustu 1980. godine ponovo sam se našao u “Borcu“. U međuvremenu sam prekomandovan na mesto desne polutke, jer sam zbog dobrog pregleda igre i brzih podela lopte, bio upotrebljiviji na tom mestu. Bilo je to zlatno doba starčevačkog fudbala, kada smo za tri godine preskočili tri ranga. Svoj pečat u tom uspehu su ostavili treneri Beli Filipović i Branko \okić i predsednik kluba Želimir \oković, a okosnicu generacije činili su, pored ostalih, i dva \okića, Radonjić, Spasenoski, Baja, Mujke i Bane Bošković, s kojim sam se poznavao u dušu, jer smo stasavali zajedno. Bili smo kreatori igre, a moj sistem zasnivao se na što hitrijem ulasku u slobodan prostor i šutiranju s dvadesetak metara, odakle sam bio najubojitiji. Jedan od najdražijih golova postigao sam na utakmici u Jabuci, kada sam odlučio meč savladavši protivničkog golmana s gotovo polovine terena. Druženje u “trećem poluvremenu“ jeste posebna priča. Sve je bilo mnogo prisnije, okupljali smo se u klupskom restoranu i uvek je bilo veselo. Često sam upravo ja počinjao pesmu “Još litar jedan“, ne bi li nam uprava odobrila još jednu turu. Ipak, retko ko je pio alkohol, možda i zato što su treneri doslovce trenirali strogoću. I van fudbala smo bili nerazdvojni, a omiljena nam je bila tada nezaobilazna “Diskoteka“. Atmosfera je bila za pamćenje, redovno su održavane svirke, a ekcesa gotovo da nije bilo.

Vojska, ženidba...
- Oženio sam se kao jako mlad, s nepunom 21. godinom, “davne“ 1981, a suprugu sam upoznao na Socijalističkoj slavi. U to vreme smo doživeli tešku saobraćajku i jedva izvukli živu glavu. Međutim, i to nas je dodatno zbližilo, ubrzo smo dobili i ćerku Sandru, a s ove distance posmatrano mogu reći da imam skladan brak. Pre nego što sam se oženio odslužio sam vojni rok u trajanju od petnaest meseci i to u Čapljini i potom u prekomandama u Osijeku i Vukovaru. Ovaj grad na Dunavu sam prosto obožavao, pa mi je veoma teško pala svima znana zla sudbina koja ga je zadesila početkom devedesetih godina. U tim krajevima, tačnije u Erdutu, ponovo sam se obreo 1992. Na ratištu. Dužio sam kamion marke “FAP“, koji je bio pretovaren nagaznim minama i bombama, tako da, uz sve ostale tenzije, nije bilo nimalo jednostavno. Na sreću, nakon mesec i po dana, morao sam da se kao jedini hranitelj porodice vratim kući.

Rafinerija, politika...
- Posle odsluženja JNA zaposlio sam se u Rafineriji. Najpre sam radio kao magacinski radnik, a kasnije sam položio ispit za rukovanje viljuškara i drugih mašina, da bi završio u službi obezbeđenja. Nakon 18 godina, kao tehnološki višak napustio sam firmu i odlučio da se preorijentišem na samostalni ugostitieljski biznis. Nažalost, to se izjalovilo, pa sam bez posla dugo godina. U međuvremenu sam se aktivirao u politici, tačnije u Srpskoj radikalnoj sranci i 2008. uspeo da postanem odbornik u Skupštini grada. U te četiri godine trudio sam se da branim interese svog mesta, pa sam, recimo, iz tog razloga dobro sarađivao i s kolegom Petrom Andrejićem, bez obzira što je on pripadao drugom taboru. Na pola mandata sam zbog neslaganja sa šefovima odlučio da delujem kao samostalni odbornik, a odnedavno sam u SPS-u, čiji sam i član Gradskog odbora.

Kulinarstvo...
- Pošto nisam uspeo da otvorim sopstveni lokal, zajedno sam s dobrim prijateljem, veoma poznatim ugostiteljom, prerano preminulim Androm Pavlovićem, počeo sam da odlazim na kulinarska takmiženja, gde smo pod njegovom dirigentnskom palicom redovno osvajili brojne trofeje. Pored njega, na tim gastronomskim manifestacijma, neizbežni su bili i Gavra, učitelj Brana, Dragan Jerotić, kao i, takođe, ondedavno pokojni Rade Purkar. Poslednjih godina usavršio sam se u svakom pogledu, a naročito kada je u pitanju kuvanje jela od mesa. Primera radi, samo u ovoj godini osvojio sam petnaestak trofeja, od čega osam prvih mesta. Dosad najdraži pehar mi je onaj s prošlogodišnjeg kupa “Pančevca“, gde sam trijumfovao u konkurenciji od 25 izuzetnih takmičara. Svakako da postoje male kuvarske tajne, a jedna od mojih je da, recimo, za razliku od mnogih drugih, sve pripremam na licu mesta - jer povrće tako ne gubi svojstva. Takođe, smatram da ukus mesa koje se kuva treba preovladava, a ne začini.

Starčevo, danas?
- U poslednjih desetak godina mnogo se uradilo -vrtić, Trg Neolita, naravno, stadion... Mislim da mestu ovih gabarita, nedostaje uređenija pijaca. Naročito je problematično kada pada kiša, pa je treba natkriti, dodati još tezgi, odrediti parking prostor...

Tako govori ovaj Starčevac veselog duha i sugrađanima poručuje:
- Mladi treba što više da se bave sportom, da imaju hobije, da se druže intezivnije i čine sve da što pre postanemo opština!